16/11/2026
Što je to ❓
Ništa drugo nego još jedan "praznik" američke zombie kulture, konzumeristička proslava koja veliča kupovinu.
Ljudi su spremni satima ili danima sjediti ispred trgovine, potući se kako bi kupili nešto jeftinije što će odbaciti za koji mjesec.
Ili kupovati jer je jeftinije stvari koje uopće ne trebaju.
Tko je nametnuo takve životne vrijednosti ❓
Kako to da je zombija sve više ❓
Zar nitko ne želi otvoriti oči ❓
Ili...
Zašto će mnogi ovakav tekst smatrati uvredljivim ❓
Psihologija takav slučaj trenutačno dijagnosticira kroz klasični kompleks žrtve gdje ukazivanjem na nečiju slabost dobiješ trenutačnu reakciju a ako ustraješ i moguću agresiju.
Jesam li činio isto ❓
Dakako, činim i danas samo puno manje i nastojim se sam korigirati kako bi što manje upadao u ovu "kolektivnu svijest" jer isto znači unutarnji mir i život.
Koliko god mi željeli sebe predstaviti u nekom drugom, da ne kažem ljepšem svjetlu na društvenim mrežama nije problem spoznati tko zbilja ima kakav stav ili nema i što je istina a što samo šminka, što zbilja zastupa i kada iz njega govori ono pravo lice.
Tko živi u sebi a tko u drugima...
Srećom nisam odrastao u ovakvim vremena, imao sam prave prijatelje, igrali smo se sa loptom, mama nas je odvela na obavezan šoping u Trstu za mene i brata i to nam je u pravilu bio najgori dan u životu.
Pocrkali bi od umora šetajući po dućanima a tako smo htjeli ostati kući i igrati se vani.
Čitao sam knjige, romane i odlazio u prirodu, maštao o svojoj budućnosti i željama koje moram ispuniti.
Maštao sam o tome kakav čovjek želim biti, moćni sportaš koji će osvajati odličja i dijeliti ih sa svima ili putopisac koji će proputovati cijeli svijet i svima to prenesti.
Nisam sanjao stvari i novac, sanjao sam snagu, znanje i duhovne ljepote.
Sanjao sam stvari za koje moram stvarati.
Stvari za koje moram postati.
To se zove strast a to je upravo ono što današnjoj djeci kronično nedostaje.
Ona žele imati a ne postati i na kraju se sve svodi na materijalno koje im se svakoga dana usađuje kao vrijednost.
Njihova iluzija sreće je valjanje neke reperice u parama ili lanac i Ferrari nekog nogometaša i tada ni trenutak ne razmišljaju o njihovom putu nego o rezultatima istog.
Vrlo često pročitamo slične stvari i u načelu se složimo međutim sami se nađemo u istom blatu.
Nema strasti, nema ideje, nema trenutaka koji ostaju, nema druženja sa obitelji, nema dodira, osmijeha, zajedničkih šetnji, nema života.
Zamijenite ih odlaskom u trgovačke lance i sjedenjem pred TVom gdje svako malo netko pogleda u svoj smart mob.
Nema se vremena, ima se izgovora, mora se ovo ili ono.
Mora se samo umrijeti.
Vrijeme se kupuje kao i sve drugo i ono provedeno sa obitelji i prijateljima vrijedi svakog centa.
Pogledajmo se u ogledalo i pitajmo je li ja zbilja živim ❓
Kraj nas prolaze ljudi svakog dana sa smiješkom na licu i imaju višestruko manje ali ih to ne boli, oni žive i dišu svaki trenutak.
Osobno sam odbacio gotovo 15 godina svog života uvukavši se u začarani krug, morao sam raditi ono što mrzim kako bi se mogao baviti onim što volim.
Naposljetku su patili svi kojima je stalo do mene a okružio sam se ljudima koje nije briga za mene nego za njih u meni.
Taj obrazac ni danas nisam u cijelosti iskorijenio ali sam ga itekako svjestan.
Znaš tko si i koliko vrijediš, svaki je korak progres, dolazi zahvalnost , svrha, strast...
Život🙏