13/09/2025
PODGORICA PODGORIČANIMA
Oprostiće nam svi Nikšićani, Barani, Beranci, Bjelopoljci, Ulcinjani, Budvani, Tivćani… i mnogi naši prijatelji malog fudbala sa kojima dijelimo zeleni tepih.
Ali ovo je priča stvarno – za Podgoričane.
Nema jačeg osjećaja nego kad se sa ekipom iz kvarta skupiš i krene vas sedam-osam na termin kod Sutjeske, a živiš skroz na drugom kraju grada. Termin u 19h, a mi, naravno, krenemo u 17h – da bi šutirali prije termina. Pješaka, januar, zima najstrašnija, na -4 stepena, uz jak sjever. Jakne, naravno, niko nema osim golmana, jer su oni posebna, osjetljiva vrsta.
A kad konačno stignemo, prizor kao iz filma Interstellar: četvorica stojimo u „zračnoj komori“, čekamo da se pritisak izjednači, da bismo mogli ući unutra bez kontaminacije. I stvarno – temperatura na terenu bila je kao u svemiru: noge ti utrnu, lopta na dodir kao kamen da udaraš, noge posle 30min počneš da osjećaš, a ruke tek kad dođeš kući i okupaš se toplom vodom, ne daj bože da te neko pogodi loptom u tijelo. Ali svaki pravi podgorički loptaš zna – to nije bio svemirski brod, nego balon-tereni u kojima je zimi uvijek bilo dvostruko hladnije nego napolju.
Pazi sad ovo - Vazduha nema, puls ti je 190 sa 120, pucaju kapilari, imaš osjećaj da gubiš svijest, pluća gore, grlo suvo, a pogled ti je mutan, temperatura +45, da li je to sauna ili pakao? Ne, to je samo jedan lagani Podgorički termin (bez zamjene naravno) ljeti/na proljeće u balonu kad ne skinu ceradu :D . Dođeš kući sa podlivom ispod oka, a roditelji ti još dodaju – e to su bila vremena.
Zašto sve ovo pričamo? Jer su to ona lijepa sjećanja. Danas, nažalost, sve je manje mladih koji vole i žele da igraju termin-fudbal. Kao da je polako palo u zaborav.
Ono što je Old Trafford Manchesteru, Olimpico Rimu, ili Bombonjera Boki – to je Podgorici i Podgoričanima naš Stadion malih sportova. Nekad centar dešavanja, igrala se lopta na betonu bez problema, majstori malog fudbala plesali su na njemu…a onda su došla sušna vremena. Stadion u mraku, bukvalno i figurativno.
Ali onda opet – dolazi Miloš Antić.
Sa vizijom, misijom, i ogromnim entuzijazmom da vrati fudbalski sjaj Podgorici.
Čestitke Milošu i komplet organizacionom timu turnira na tome što je, posle toliko godina, vratio fudbal i ljude na naš teren. Ovaj događaj nije bio samo sportsko takmičenje – bio je pravo okupljanje generacija, prilika da ponovo vidimo stare asove na djelu i osjetimo onu posebnu atmosferu koja nas je nekad pratila.
Kao ekipa koja postoji već 12 godina, znamo koliko je teško održati tim – organizovati termine, skupiti ljude, naći golmana, protivnike, sredstva…e sad, zamislite to pa p**a deset! Organizovati toliko utakmica, sve medijski ispratiti, obezbijediti nagradni fond, snimiti svaku utakmicu, i na kraju – privući ljude da gledaju.
Nemamo šta drugo da kažemo osim:
Hvala Miloše!