05/11/2026
TUGA, ŽALOST I JAD
Ili kako sam izgubio još malo vjere u ljudsku vrstu
Preskupi konji, nabrijani BMW-i, prikolice skuplje od nečijih kuća, šljokice, odijelca, izglancane čizmice, zlatni satovi i ego veličine omanjeg stadiona.
Dobrodošli u svijet preponskog jahanja. Sporta u kojem konj vrijedi kao trosoban stan u Zagrebu, a njegova sreća manje od cijene novih jahaćih, bijelih rukavica.
Nakon nekoliko ne baš glamuroznih noći u kampovima uz rijeku i po prašnjavim poljima, igrom slučaja i bez ikakvog plana zalutali smo na nekoliko dana u golemi, fancy konjičkom klubu za sportsko preponsko jahanje. Kao kad beskućnik slučajno uđe u Louis Vuitton i nitko mu ne zna reći da izađe, ali svi ga poprijeko gledaju.
Dočekala nas je širokih ruka prekrasna, pričljiva Johanna, Finkinja koja se prije tridesetak godina doselila ovamo, samo nekoliko kilometara od Francuske rivijere, iz svijeta elitnog vrhunskog konjičkog sporta. Izgradila je kompleks s velikom arenom za međunarodna natjecanja, hrpom uredno posloženih štala, lauf štalama i pedesetak konja na pansionu kao u hotelu s pet zvjezdica, samo što gosti ne smiju napustiti sobu. Sve to na ogromnoj površini ispresijecanoj kanalima, pa smo se na trenutke osjećali kao da smo se parkirali na periferiji Amsterdama ili Venecije.
Tu je i kamp za goste, natjecatelje, trenere, čistače i pomoćne radnike, koji žive u neurednim kamp kućicama. Zanimljiva hijerarhija: gore konj vrijedan kao stan, dolje čovjek koji mu čisti govna i spava u prljavoj staroj kamperici s izbušenim gumama. Mali cirkus s vrlo velikim budžetom i vrlo malom plaćom za one koji ga pokreću.
Domaćica nam je velikodušno ustupila veliki plac za našu karavanu i zbunjeno se zagledala kad smo rekli da bismo konje radije držali uz sebe, na otvorenom, a ne u odvojenim prekrasnim štalama koje nam je objeručke ponudila. Pogotovo jer je prognoza obećavala kišu. Ništa pretjerano ali dva dana bez prestanka. Pogledala nas je kao da smo rekli da ćemo djecu držati u šumi, a ne u vrtiću. Što iskreno, da ih i imamo, tako bi i bilo.
Nama je sve bilo novo, zanimljivo i pomalo idilično.
Do idućeg dana na koji nas je i upozorila te nas zamolila da se sparkiramo uz jedan od kanala na najdaljem dijelu velikog posijeda.
Sutradan, ne prerano, počela je pristizati konjička elita. Dvadesetak nabrijanih automobila i luksuznih kampera, svaki s prikolicom, a u prikolici po dva prekrasna, prekrasna konja. Auti koja imaju više konjskih snaga nego što će njihovi vlasnici ikada imati konjičkog znanja. Prikolice s klimom, sedlarnicama i garderobama, s boljim uvjetima stanovanja nego što ih ima prosječan student u našem Osijeku.
A onda ljudi. Bijele hlače. Uglancane crne čizme. Plavi sakoi. Satovi koji koštaju više od našee cijele instalacije. Savršeno friziranih glava, kao da su izašli iz kataloga za luksuzne nekretnine, a ne iz prikolice za prijevoz životinja.
Konji su se izvodili, četkali, sedlali. Sedla skupa, uzde ukrašene, a na konjima toliko šljokica, dijamanata i zlata da bi čovjek pomislio da ih šalju na Eurosong, a ne na trening preponskog natjecanja koji će se održati ovdije za vikend. Konj kao božićno drvce, jahač kao da je zalutao s regate.
Cijelu predstavu vodila je domaćica, a glamur takav da ga dosad nisam vidio.
Mi smo sve to gledali iz daljine, sa ruba, sa strane, pomalo posramljeni vlastitim neurednim zoološkim vrtom. Naši konji su, realno, posebna kategorija: dvoje kupljeno kao ždrebad za 600 i 800 eura. Da, eura. Predebeli, neurednih griva, blatni, posranih repova i nepodkovani, s pedikurom koju bi i naš kamper odbio. Njihov konj ima veći osiguravajući paket od našeg cijelog života. Naši ne nose dijamante. Nose čičke u grivi koje ni Bog više ne može izvaditi. Ne znaju što je luksuzna štala ni paletirana hrana.
Osjećali smo se kao da smo na bal pod maskama došli u radnim kombinezonima sa bauštele.
Zato smo pobijegli s našim ragama pješice do jezera, nekoliko kilometara dalje. Kad smo se vratili, nakon par sati hoda, većina je završila s treningom. Ljudi su odlazili i srdačno nam mahali, vjerojatno jer su već čuli za naše cirkuske egzibicije.
Na terenu posutom bijelim pijeskom ostalo je još nekoliko jahača. Konji koji su završili s treningom bili su zavezani uz prikolice, kao bicikli ispred trgovine, samo što su još na sebi imali i blink-blink vestice.
I tek tada sam ih prvi put zaista pogledao.
Ne znam kako to objasniti, a da ne zvuči kao da sam nakon previše ludih gljiva počeo komunicirati s konjima telepatski. Ali vidio sam tugu u njihovim očima. Tugu koju naši nisu imali. U držanju, u napetosti mišića, u načinu na koji su stajali. Možda sam projicirao. Možda pretjerujem. Možda sam samo nepravedan.
Na terenu su bili bijesni, zapjenjeni konji, napetih tijela, i ljuti jahači u poluformi koji su se borili sa životinjom kao s protivnikom u UFC kavezu kojeg treba slomiti, a ne s bićem s kojim bi trebali surađivati u gracioznosti plesa. Trzanje. Natezanje. Frustracija. Povremene eksplozije bijesa. Konj ne razumije zadatak, jahač gubi strpljenje. Konj ne odgovara dovoljno brzo, jahač se uzjebe. Konj odbije preponu, slijedi korekcija, kazna ili nova runda dokazivanja tko je tu gazda. Natežu im uzde, a žvale se uretuju u rubove usta i jezik.
A sve to u ime sporta koji se voli predstavljati kao savršen sklad čovjeka i životinje.
Kakva prejebena ironija.
Nisam ja netko tko je jučer prvi put vidio sedlo. Nisam ni netko tko ne razumije vrhunski sport. Dva desetljeća elitnog sporta su iza mene, svietski rekordi i medalje s Olimpijada i prvenstava, znam što je disciplina, odricanje i ogromna količina rada. Možda me upravo zato sve ovo toliko pogodilo i bolilo. Gledao sam to iz perspektive sporta od kojeg sam se davno maknuo, jer mi je jasno da je sve to farsa i zabava za mase ispred televizora. Cirkus za one koji nikad nisu pomirisali konja, očistili govna iza njega ali znaju sve o tome.
U Francuskoj jedan takav konj za državni nivo preponskog jahanja, do visine prepone od 120 cm, košta oko 50.000 eura. Pedeset tisuća. Za životinju koja skače preko štangice visine pasa srednje veličine, ako je dovoljno dobar, dovoljno zdrav i dovoljno poslušna da bude sportska investicija.
I tu počinje problem.
Kad konj postane investicija. Njegova vrijednost mjeri se rezultatima. Koliko visoko skače. Koliko je poslušan. Koliko vrijedi na tržištu. Koliko će medalja donijeti.
A što ako ne želi skakati ?
Što ako mu je dosta ?
Što ako ga boli ?
Što ako se boji ?
Što ako jednostavno ne želi provesti još jedan dan skačući preko umjetno postavljenih zapreka zato što je nekome važno da osvoji pehar?
Takva pitanja nisu dobrodošla. Kvare atmosferu. Ne uklapaju se u fotke za Instač. Ne izgledaju dobro uz bijele hlače i zlatni Rolex. A konj, srećom po industriju, nema kome podnijeti službenu žalbu.
I onda svakodnevica.
Konji koji stoje na travi, a ne znaju pasti. Moraš to zamisliti. Konj. Trava. Ne zna ! Cijeli život u boksu 3x3 metra. Izađe do prikolice, odvezu ga do arene, odradi kratak trening i natrag na sijeno, paletiranu lucernu i zob u svoj mali boks. Dan za danom. Mijesec za mijesecom. Godina za godinom i tako desetljeća. Ima veterinara, fizioterapeuta, potkivača, zubara i osobni tim stručnjaka kakav nema ni pola naše nogometne reprezentacije.
Najskuplji zatvorenik na svijetu, s osobnim njegovateljem i dijamantnom ogrlicom.
Ne može slobodno trčati, valjati se u blatu, satima pasti, družiti se s drugim konjima bez ljudske organizacije i rasporeda. Ne može jednostavno odlučiti da mu se danas ne da. Njegov dan ima raspored. Njegov život ima program. Njegovo tijelo ima funkciju.
A onda pogledam naše. Blatni, debeli, neuredni, izgledaju kao da su pobjegli iz preloše organizirane komune. Ali pasu. Trče. Valjaju se. Grizu se za vrat i guzice. Spavaju na zemlji. Imaju svoju hijararhiju, svoje svađe i svoje gluposti. Ponekad ih satima ne vidimo jer su negdje na paši i boli ih k***c za naš neorganizirani raspored.
Jedni imaju sve osim slobode. Drugi nemaju ništa što konjički sport smatra vrijednim, ali imaju ono što bi konju trebalo biti najprirodnije na svijetu: da živi kao jebeni konj.
Ne idealiziram ni sebe. Ni mi nismo savršeni. Niti je svaki jahač nasilnik niti je svaki konj u sportu nesretan. Postoje fantastični ljudi koji svoje konje poznaju bolje nego vlastitu ženu i stavljaju njihovo zdravlje ispred rezultata. Ali sustav je nešto drugo. Sustav u kojem se milijuni ulažu u konje, opremu, transport i arene, a osnovna biološka potreba životinje za kretanjem, ispašom i krdom tretira kao luksuzna dodatna usluga.
Možemo mi pričati o vrhunskom veterinarskom nadzoru, pravilima natjecanja i kvaliteti podloge. Ništa od toga ne mijenja činjenicu da konj nije stvoren da cijeli život provede u kutiji čekajući da ga netko izvede na posao.
I da, znam. Netko će reći da pretjerujem, da konji imaju hranu, vodu i veterinara i da im ništa ne nedostaje. Ali otkad kvalitetu života životinje mjerimo isključivo time koliko smo love spremni potrošiti na nju? Ako imaš BMW, prikolicu od 80.000 eura, konja od 50.000 ili više i boks s automatskom pojilicom, znači li to da si dobar vlasnik? Ili samo da imaš jako skup način da kontroliraš tuđi život?
Najviše me slomila ta odvojenost. Ljudi i konji su fizički zajedno cijeli dan, a žive kao na različitim planetima. Čovjek ima ambicije, trofeje i društvene mreže. Konj ima boks, raspored i posao. Pa se na kraju dana svi slikaju zajedno, nasmiješeni, uz natpis hešteg TEAMWORK.
Naravno. Tim. Jedan član tima odlučuje, drugi skače. Jedan bira kada je dosta, drugi nema pravo glasa.
I onda se čudimo kad konj pukne. Što poludi. Što ubije ili polomi gazdu. Onda je naravno kriv konj. Onda mu je zadnja destinacija klaonica i kobasice.
Najgore od svega je što sam i sam bio dio tog svijeta. Znam kako izgleda kad ti je rezultat važniji od svega. Znam kako lako počneš opravdavati stvari koje bi ti izvan tog konteksta bile neprihvatljive. Kad nešto postane normalno, prestaneš ga propitivati. Dok se jednog dana ne odmakneš dovoljno daleko da sve to vidiš ponovno iz neke druge perspektive.
I shvatiš koliko je toga zapravo usrano i nakaradno.
Nakon tog dana zgadio mi se taj svijet. Ne konji. Ne sport kao takav. Zgadila mi se glamurozna fasada, elitizam, ego i čitava industrija koja je od jedne veličanstvene životinje napravila statusni simbol s četiri noge, uredno pošišanom grivom i repom ispletenim u pletenicu.
Možda smo i mi njima izgledali jadno. Naš malecki kamper, blatni konji, improvizirane ograde, bez sedla s dijamantima i bez luksuzne štale. Možda su nas gledali kao siromašne hipije koji su zalutali na krivu adresu.
I bili su u pravu.
Samo se ja, nakon svega što sam vidio, ne bih mijenjao s njima. Jer ako je vrhunac konjičkog sporta konj od 100.000 eura koji nema priliku biti konj, onda problem nije u tome što mi nemamo dovoljno love.
Problem je u tome što smo potpuno krivo shvatili što znači imati konja.
Naši konji nisu izgledali kao da im je netko ukrao dušu.
A dijamanti na uzdama?
Njih stvarno možete zadržati za sebe.
Na kraju, zadnji dan uz večeru i vino, Johanna nam je priznala da je i njoj muka od svega toga, ali želi svoje carstvo prepustiti kćerima koje su odlične u tom elitnom sportu.
Nikola Borić