No-mad Expedition

  • Home
  • No-mad Expedition
Directions

No-mad Expedition Contact information, map and directions, contact form, opening hours, services, ratings, photos, videos and announcements from No-mad Expedition, .

TUGA, ŽALOST I JADIli kako sam izgubio još malo vjere u ljudsku vrstuPreskupi konji, nabrijani BMW-i, prikolice skuplje ...
05/11/2026

TUGA, ŽALOST I JAD
Ili kako sam izgubio još malo vjere u ljudsku vrstu
Preskupi konji, nabrijani BMW-i, prikolice skuplje od nečijih kuća, šljokice, odijelca, izglancane čizmice, zlatni satovi i ego veličine omanjeg stadiona.

Dobrodošli u svijet preponskog jahanja. Sporta u kojem konj vrijedi kao trosoban stan u Zagrebu, a njegova sreća manje od cijene novih jahaćih, bijelih rukavica.

Nakon nekoliko ne baš glamuroznih noći u kampovima uz rijeku i po prašnjavim poljima, igrom slučaja i bez ikakvog plana zalutali smo na nekoliko dana u golemi, fancy konjičkom klubu za sportsko preponsko jahanje. Kao kad beskućnik slučajno uđe u Louis Vuitton i nitko mu ne zna reći da izađe, ali svi ga poprijeko gledaju.

Dočekala nas je širokih ruka prekrasna, pričljiva Johanna, Finkinja koja se prije tridesetak godina doselila ovamo, samo nekoliko kilometara od Francuske rivijere, iz svijeta elitnog vrhunskog konjičkog sporta. Izgradila je kompleks s velikom arenom za međunarodna natjecanja, hrpom uredno posloženih štala, lauf štalama i pedesetak konja na pansionu kao u hotelu s pet zvjezdica, samo što gosti ne smiju napustiti sobu. Sve to na ogromnoj površini ispresijecanoj kanalima, pa smo se na trenutke osjećali kao da smo se parkirali na periferiji Amsterdama ili Venecije.

Tu je i kamp za goste, natjecatelje, trenere, čistače i pomoćne radnike, koji žive u neurednim kamp kućicama. Zanimljiva hijerarhija: gore konj vrijedan kao stan, dolje čovjek koji mu čisti govna i spava u prljavoj staroj kamperici s izbušenim gumama. Mali cirkus s vrlo velikim budžetom i vrlo malom plaćom za one koji ga pokreću.

Domaćica nam je velikodušno ustupila veliki plac za našu karavanu i zbunjeno se zagledala kad smo rekli da bismo konje radije držali uz sebe, na otvorenom, a ne u odvojenim prekrasnim štalama koje nam je objeručke ponudila. Pogotovo jer je prognoza obećavala kišu. Ništa pretjerano ali dva dana bez prestanka. Pogledala nas je kao da smo rekli da ćemo djecu držati u šumi, a ne u vrtiću. Što iskreno, da ih i imamo, tako bi i bilo.

Nama je sve bilo novo, zanimljivo i pomalo idilično.

Do idućeg dana na koji nas je i upozorila te nas zamolila da se sparkiramo uz jedan od kanala na najdaljem dijelu velikog posijeda.

Sutradan, ne prerano, počela je pristizati konjička elita. Dvadesetak nabrijanih automobila i luksuznih kampera, svaki s prikolicom, a u prikolici po dva prekrasna, prekrasna konja. Auti koja imaju više konjskih snaga nego što će njihovi vlasnici ikada imati konjičkog znanja. Prikolice s klimom, sedlarnicama i garderobama, s boljim uvjetima stanovanja nego što ih ima prosječan student u našem Osijeku.

A onda ljudi. Bijele hlače. Uglancane crne čizme. Plavi sakoi. Satovi koji koštaju više od našee cijele instalacije. Savršeno friziranih glava, kao da su izašli iz kataloga za luksuzne nekretnine, a ne iz prikolice za prijevoz životinja.

Konji su se izvodili, četkali, sedlali. Sedla skupa, uzde ukrašene, a na konjima toliko šljokica, dijamanata i zlata da bi čovjek pomislio da ih šalju na Eurosong, a ne na trening preponskog natjecanja koji će se održati ovdije za vikend. Konj kao božićno drvce, jahač kao da je zalutao s regate.

Cijelu predstavu vodila je domaćica, a glamur takav da ga dosad nisam vidio.

Mi smo sve to gledali iz daljine, sa ruba, sa strane, pomalo posramljeni vlastitim neurednim zoološkim vrtom. Naši konji su, realno, posebna kategorija: dvoje kupljeno kao ždrebad za 600 i 800 eura. Da, eura. Predebeli, neurednih griva, blatni, posranih repova i nepodkovani, s pedikurom koju bi i naš kamper odbio. Njihov konj ima veći osiguravajući paket od našeg cijelog života. Naši ne nose dijamante. Nose čičke u grivi koje ni Bog više ne može izvaditi. Ne znaju što je luksuzna štala ni paletirana hrana.

Osjećali smo se kao da smo na bal pod maskama došli u radnim kombinezonima sa bauštele.

Zato smo pobijegli s našim ragama pješice do jezera, nekoliko kilometara dalje. Kad smo se vratili, nakon par sati hoda, većina je završila s treningom. Ljudi su odlazili i srdačno nam mahali, vjerojatno jer su već čuli za naše cirkuske egzibicije.

Na terenu posutom bijelim pijeskom ostalo je još nekoliko jahača. Konji koji su završili s treningom bili su zavezani uz prikolice, kao bicikli ispred trgovine, samo što su još na sebi imali i blink-blink vestice.

I tek tada sam ih prvi put zaista pogledao.

Ne znam kako to objasniti, a da ne zvuči kao da sam nakon previše ludih gljiva počeo komunicirati s konjima telepatski. Ali vidio sam tugu u njihovim očima. Tugu koju naši nisu imali. U držanju, u napetosti mišića, u načinu na koji su stajali. Možda sam projicirao. Možda pretjerujem. Možda sam samo nepravedan.

Na terenu su bili bijesni, zapjenjeni konji, napetih tijela, i ljuti jahači u poluformi koji su se borili sa životinjom kao s protivnikom u UFC kavezu kojeg treba slomiti, a ne s bićem s kojim bi trebali surađivati u gracioznosti plesa. Trzanje. Natezanje. Frustracija. Povremene eksplozije bijesa. Konj ne razumije zadatak, jahač gubi strpljenje. Konj ne odgovara dovoljno brzo, jahač se uzjebe. Konj odbije preponu, slijedi korekcija, kazna ili nova runda dokazivanja tko je tu gazda. Natežu im uzde, a žvale se uretuju u rubove usta i jezik.

A sve to u ime sporta koji se voli predstavljati kao savršen sklad čovjeka i životinje.

Kakva prejebena ironija.

Nisam ja netko tko je jučer prvi put vidio sedlo. Nisam ni netko tko ne razumije vrhunski sport. Dva desetljeća elitnog sporta su iza mene, svietski rekordi i medalje s Olimpijada i prvenstava, znam što je disciplina, odricanje i ogromna količina rada. Možda me upravo zato sve ovo toliko pogodilo i bolilo. Gledao sam to iz perspektive sporta od kojeg sam se davno maknuo, jer mi je jasno da je sve to farsa i zabava za mase ispred televizora. Cirkus za one koji nikad nisu pomirisali konja, očistili govna iza njega ali znaju sve o tome.

U Francuskoj jedan takav konj za državni nivo preponskog jahanja, do visine prepone od 120 cm, košta oko 50.000 eura. Pedeset tisuća. Za životinju koja skače preko štangice visine pasa srednje veličine, ako je dovoljno dobar, dovoljno zdrav i dovoljno poslušna da bude sportska investicija.

I tu počinje problem.

Kad konj postane investicija. Njegova vrijednost mjeri se rezultatima. Koliko visoko skače. Koliko je poslušan. Koliko vrijedi na tržištu. Koliko će medalja donijeti.

A što ako ne želi skakati ?
Što ako mu je dosta ?
Što ako ga boli ?
Što ako se boji ?
Što ako jednostavno ne želi provesti još jedan dan skačući preko umjetno postavljenih zapreka zato što je nekome važno da osvoji pehar?

Takva pitanja nisu dobrodošla. Kvare atmosferu. Ne uklapaju se u fotke za Instač. Ne izgledaju dobro uz bijele hlače i zlatni Rolex. A konj, srećom po industriju, nema kome podnijeti službenu žalbu.

I onda svakodnevica.

Konji koji stoje na travi, a ne znaju pasti. Moraš to zamisliti. Konj. Trava. Ne zna ! Cijeli život u boksu 3x3 metra. Izađe do prikolice, odvezu ga do arene, odradi kratak trening i natrag na sijeno, paletiranu lucernu i zob u svoj mali boks. Dan za danom. Mijesec za mijesecom. Godina za godinom i tako desetljeća. Ima veterinara, fizioterapeuta, potkivača, zubara i osobni tim stručnjaka kakav nema ni pola naše nogometne reprezentacije.

Najskuplji zatvorenik na svijetu, s osobnim njegovateljem i dijamantnom ogrlicom.

Ne može slobodno trčati, valjati se u blatu, satima pasti, družiti se s drugim konjima bez ljudske organizacije i rasporeda. Ne može jednostavno odlučiti da mu se danas ne da. Njegov dan ima raspored. Njegov život ima program. Njegovo tijelo ima funkciju.

A onda pogledam naše. Blatni, debeli, neuredni, izgledaju kao da su pobjegli iz preloše organizirane komune. Ali pasu. Trče. Valjaju se. Grizu se za vrat i guzice. Spavaju na zemlji. Imaju svoju hijararhiju, svoje svađe i svoje gluposti. Ponekad ih satima ne vidimo jer su negdje na paši i boli ih k***c za naš neorganizirani raspored.

Jedni imaju sve osim slobode. Drugi nemaju ništa što konjički sport smatra vrijednim, ali imaju ono što bi konju trebalo biti najprirodnije na svijetu: da živi kao jebeni konj.

Ne idealiziram ni sebe. Ni mi nismo savršeni. Niti je svaki jahač nasilnik niti je svaki konj u sportu nesretan. Postoje fantastični ljudi koji svoje konje poznaju bolje nego vlastitu ženu i stavljaju njihovo zdravlje ispred rezultata. Ali sustav je nešto drugo. Sustav u kojem se milijuni ulažu u konje, opremu, transport i arene, a osnovna biološka potreba životinje za kretanjem, ispašom i krdom tretira kao luksuzna dodatna usluga.

Možemo mi pričati o vrhunskom veterinarskom nadzoru, pravilima natjecanja i kvaliteti podloge. Ništa od toga ne mijenja činjenicu da konj nije stvoren da cijeli život provede u kutiji čekajući da ga netko izvede na posao.

I da, znam. Netko će reći da pretjerujem, da konji imaju hranu, vodu i veterinara i da im ništa ne nedostaje. Ali otkad kvalitetu života životinje mjerimo isključivo time koliko smo love spremni potrošiti na nju? Ako imaš BMW, prikolicu od 80.000 eura, konja od 50.000 ili više i boks s automatskom pojilicom, znači li to da si dobar vlasnik? Ili samo da imaš jako skup način da kontroliraš tuđi život?

Najviše me slomila ta odvojenost. Ljudi i konji su fizički zajedno cijeli dan, a žive kao na različitim planetima. Čovjek ima ambicije, trofeje i društvene mreže. Konj ima boks, raspored i posao. Pa se na kraju dana svi slikaju zajedno, nasmiješeni, uz natpis hešteg TEAMWORK.

Naravno. Tim. Jedan član tima odlučuje, drugi skače. Jedan bira kada je dosta, drugi nema pravo glasa.

I onda se čudimo kad konj pukne. Što poludi. Što ubije ili polomi gazdu. Onda je naravno kriv konj. Onda mu je zadnja destinacija klaonica i kobasice.

Najgore od svega je što sam i sam bio dio tog svijeta. Znam kako izgleda kad ti je rezultat važniji od svega. Znam kako lako počneš opravdavati stvari koje bi ti izvan tog konteksta bile neprihvatljive. Kad nešto postane normalno, prestaneš ga propitivati. Dok se jednog dana ne odmakneš dovoljno daleko da sve to vidiš ponovno iz neke druge perspektive.

I shvatiš koliko je toga zapravo usrano i nakaradno.

Nakon tog dana zgadio mi se taj svijet. Ne konji. Ne sport kao takav. Zgadila mi se glamurozna fasada, elitizam, ego i čitava industrija koja je od jedne veličanstvene životinje napravila statusni simbol s četiri noge, uredno pošišanom grivom i repom ispletenim u pletenicu.

Možda smo i mi njima izgledali jadno. Naš malecki kamper, blatni konji, improvizirane ograde, bez sedla s dijamantima i bez luksuzne štale. Možda su nas gledali kao siromašne hipije koji su zalutali na krivu adresu.

I bili su u pravu.

Samo se ja, nakon svega što sam vidio, ne bih mijenjao s njima. Jer ako je vrhunac konjičkog sporta konj od 100.000 eura koji nema priliku biti konj, onda problem nije u tome što mi nemamo dovoljno love.

Problem je u tome što smo potpuno krivo shvatili što znači imati konja.
Naši konji nisu izgledali kao da im je netko ukrao dušu.

A dijamanti na uzdama?
Njih stvarno možete zadržati za sebe.

Na kraju, zadnji dan uz večeru i vino, Johanna nam je priznala da je i njoj muka od svega toga, ali želi svoje carstvo prepustiti kćerima koje su odlične u tom elitnom sportu.

Nikola Borić

150 DANA BESPLATNOG KAMPIRANJADanas je točno pet mjeseci otkako smo se preselili u našu malu kućicu na kotačima od 16 kv...
04/11/2026

150 DANA BESPLATNOG KAMPIRANJA
Danas je točno pet mjeseci otkako smo se preselili u našu malu kućicu na kotačima od 16 kvadrata. Adrijin SunLiving SL65V. Šesnaest kvadrata luksuza, slobode i bračnih svađa oko toga tko je ostavio prljave čarape nasred malog, uskog prolaza do kreveta. Ako ti se brak ne raspadne u 16 kvadrata, sigran sam da neće nikad.

Na pola smo p**a do Atlantika. Valjda. Ako još uopće imamo cilj, jer nakon pet mjeseci života bez adrese čovjek počne sumnjati u sve, uključujući i smisao postojanja i razlog zbog kojeg je i krenuo.

Prema Atlantiku prevalili smo do sada 1800 kilometara. Ali smo zato napravili još deset tisuća kilometara na izlete oko kampova, odlaske u dućan i razgledavanje znamenitosti. Ukratko, više smo vozili u krug nego što smo napredovali prema cilju. Da smo ptice selice, što mi se nekada čini i da jesmo, već bismo pet p**a stigli u Afriku i vratili se po punjač za mobitel.

Ali jebeš kilometre. Upoznali smo nevjerojatne ljude. One koje ne bi upoznao da cijeli život sjediš u istoj fotelji i gledaš kako ti život prolazi između reklama za deterdžent i vijesti o tome kako je svijet opet otišao u 3 krasne pm.

I to je, zasad, najvrjednije što smo dobili.

Ljudi. Priče. Susreti. Sloboda. I činjenica da sutra ne moramo biti tamo gdje smo danas.

A sada malo matematike za sve one koji misle da je sloboda rezervirana za milijunaše.

U pet mjeseci spavali smo u samo TRI plaćena kampa. Po jedan u svakoj državi kroz koju smo do sada prošli. Cijena? Od 10 do 15 eura za noć, sa strujom i vodom.

Ostalih 150 dana uglavnom smo kampirali besplatno.
Da, dobro ste pročitali. BESPLATNO.

Nismo osvojili Eurojackpot. Nismo naslijedili vilu bogatog ujaka. Samo smo odlučili da nam ne treba puno.

Naravno, postoji kvaka.

Hrana.

Nekad smo imali vlastito, samoodrživo imanje. Dvanaest godina proizvodili smo velik dio onoga što nam treba., a ono što nismo mogli trampili sa istomišljenicima. Hrana nam je praktički rasla pred nosom, dok smo mi mislili da je to normalno.

Sad svaki odlazak u dućan izgleda kao pljačka banke u kojoj smo mi jedini osumnjičeni, a blagajna hladnokrvni sudac.

Ispada da je najskuplji dio slobode kupovati ono što si nekad sam uzgajao besplatno

A onda je došla Francuska i dizel koji je već u Italiji probio sva naša očekivanja.

Cijene su odletjele u nebo, gradovi koje smo planirali posjetiti odjednom izgledaju kao luksuzna odredišta za ljude koji imaju naftnu bušotinu u dvorištu. Zato vozimo veleslalom između njih, zaobilazimo skupe lokacije ili one koje gore, koje su pod policijskim satom i gdije se razbijaju izlozi i tražimo besplatne kampove i izletišta na kojima možemo prespavati u što dubljoj prirodi bez ljudi.

Volim ljude ali mi je ipak nekako draže s životinjama.

Naš život postao je kombinacija Google Mapsa, vremenske prognoze i pitanja: „Dobro, a gdje će konji pasti ?”

Nekako nas cijelo vrijeme prati sunce. Dnevne temperature oko 22 stupnja, jutarnje oko osam. Trenutačno smo u Francuskoj i izgleda da smo, sasvim slučajno, postali profesionalni lovci na dobro vrijeme.

Možda je to naš novi posao. Bez plaće, bez šefa i bez godišnjeg odmora, jer odmor je postao naš život. Samo što se povremeno odmaraš tako da premještaš konje, tražiš hranu za životinje i pokušavaš ugurati devet životinja u raspored koji bi zbunio i NASA-u.

Imamo još puno toga pred sobom. Ne znamo što nas čeka. Možda ćemo stići do Atlantika za mjesec dana. Možda za tri. Možda ćemo putem pronaći neko mjesto na kojem ćemo odlučiti ostati zauvijek i nikada ni ne stignemo, tko to može znati ?

A možda ćemo samo nastaviti voziti.

Jer nakon pet mjeseci shvatio sam nešto što mi nitko nije mogao objasniti dok sam imao kuću, posao, planove i uredno posložene razloge zašto još ne mogu promijeniti život.

Ne moraš imati sve odgovore da bi krenuo. Moraš samo prestati čekati da se svi uvjeti savršeno poslože.

Jer neće.

Uvijek će dizel biti preskup, vrijeme usrano, političari nesposobni, a susjed uvjeren da zna kako bi ti trebao živjeti.

Ako čekaš savršen trenutak, mogao bi ga dočekati u domu za umirovljenike, okružen ljudima koji ti govore da si trebao više putovati.

Zato kreni s onim što imaš. S malim budžetom. Starim kamperom. Bez plana B. S partnerom koji te još nije zadavio i životinjama koje nemaju pojma da su dio velikog eksperimenta.

Mi smo prodali kuću i krenuli prema oceanu.

Pet mjeseci poslije još smo zajedno, još smo na putu i još nismo bankrotirali.
A to je, u današnjem svijetu, već jebeni uspjeh.

150 DANA BESPLATNOG KAMPIRANJA. 1800 KILOMETARA PREMA ATLANTIKU. DESET TISUĆA KILOMETARA LUTANJA. I NEMA ŠANSE DA SE VRATIMO NA STARO SAMO ZATO ŠTO JE NEKOME NAŠ NAČIN ŽIVOTA PREVIŠE RIZIČAN.

Na kraju krajeva, svi ćemo jednom završiti pod zemljom.
Radije bih da me pokopaju s pričama nego s računima za režije.
A sad idem skuhati kavu i provjeriti koliko košta dizel.
Jebena sloboda ipak ima svoju cijenu.

Nikola Borić

03/11/2026
SKUPLJI OD  ČISTOG ZLATAČesto možemo čuti kako treba investirati u zlato, srebro, dionice, nekretnine, kriptovalute i os...
02/11/2026

SKUPLJI OD ČISTOG ZLATA
Često možemo čuti kako treba investirati u zlato, srebro, dionice, nekretnine, kriptovalute i ostala sranja i načine na koje ljudi pokušavaju zaraditi novac, a da pritom ne moraju ustati iz kreveta.

Nitko vam, međutim, neće reći da postoji jedan cvijet koji vrijedi više od svih tih investicija zajedno. I ne, ne govorim o cvijetu koji vam žena pokloni za godišnjicu nakon što ste zaboravili godišnjicu.

Govorim o šafranu.

Najskupljem začinu na svijetu. Kilogram može dosegnuti nekoliko tisuća, pa čak i desetak tisuća eura, ovisno o kvaliteti, podrijetlu i tržištu. Ukratko, začin toliko skup da biste, ako ga slučajno prospete po podu, mogli početi razmišljati o prodaji lijevog bubrega.

A najzanimljivije je to što šafran nije nikakva egzotična biljka koja zahtijeva laboratorij NASA-e, tri doktora znanosti i ugovor s multinacionalnom kompanijom. To je mali, nježni cvijet koji raste iz lukovice, cvjeta jednom godišnje i u sebi skriva tri crvena končića (tučka) zbog kojih ljudi stoljećima gube glavu.

On vas neće samo svake godine nagraditi cvjetovima nego se njegove lukovice s vremenom razmnožavaju. Jedna postaje nekoliko novih. Dakle, ako tražite investiciju koja se sama umnožava, možda biste trebali prestati buljiti u Bitcoin i pogledati malo bolje u zemlju.

Naš prvi kamp u Francuskoj bio je na maloj ekološkoj farmi šafrana. U zamjenu za parkirno mjesto, struju i vodu pomogli smo na polju i dobili priliku upoznati se s proizvodnjom ovog čudesnog začina. I ne samo upoznati. Radili smo sve od pripreme tla i uzgoja do berbe, odvajanja tučka cvjetova, sušenja i pakiranja. Ukratko, dobili smo kompletan tečaj o tome kako se proizvodi nešto što se prodaje u mikro gramima, a ne u kilogramima.

I na to sve još dobili fini ten koja nam je nestao u snježnim Dolomitima Italije. Zaleđe Frnancuske Azurne obale dočekalo nas je na sunčanih 23 stupnja i bosonogo branje cvijeća.

Sve počinje ispod zemlje.

Šafran se uzgaja iz lukovica biljke Crocus sativus. Sade se krajem ljeta, od srpnja do rujna, na sunčanom mjestu s rahlim, dobro dreniranim tlom. Na ovoj farmi u Francuskoj, dalo bi se reči da ni nema zemlje već je sve pijesak. Voli sunce, ali ne voli stajati u vodi. Dakle, kao i većina ljudi: daj mu svjetlo i mir, pa ćeš dobiti rezultate. Lukovice idu 10 do 15 centimetara duboko, s malo razmaka. To je otprilike sav posao. Nije nuklearna fizika, ali nije ni pola dana na kauču s Netflixom.

Dolaskom jeseni iz zemlje izbiju listovi i pupoljci. Negdje u listopadu i studenome događa se ono zbog čega se cijela priča isplati.

Cvjetanje.

Ljubičasti cvjetovi pojave se gotovo preko noći. Polje izgleda kao da je netko prosuo boju po zemlji.. Priroda je uvijek velikodušna.

Onda dolazi berba. Ručno. Cvijet po cvijet, rano ujutro, dok je tek otvoren, a na njemu još rosa. Od cijelog cvijeta zanimaju vas samo tri crvene niti. Ne latice, ne listovi, ne žuti dijelovi. Tri končića. Ostalo je ukras, kao većina onoga što danas zovemo važnim.

Zato je šafran skuplji od zlata: za gram treba oko 150 cvjetova. Zvuči kao kazna? Zapravo je to sat vremena u vrtu, na zraku, s kavom u ruci i bez ekrana. Takvu terapiju vam nijedan psihijatar neće ispisati na recept, a i da hoće, naplatio bi je.

Niti se zatim kratko osuše na laganoj toplini i skupe u šaku tamnocrvenog blaga koje jedva stane na vrh prsta. Sate rada za ono što možete pojesti u jednom zalogaju. Ali kakvog zalogaja!

I sad najbolji dio. Šafran se vraća svake godine. Stara lukovica odumire, oko nje nastaju nove, pa se vaša plantaža sama od sebe množi. Jedina investicija u životu koja radi za vas dok spavate, bez savjetnika i bez provizije. Kad se lukovice prenatrpaju, iskopate ih, razdvojite i podijelite prijateljima ili im prodate, ako vam je poduzetnički duh jači od savjesti.

U kuhinji? Za rižoto, paellu ili juhu dovoljno je nekoliko niti namočenih u toplu vodu. Ne puna žlica, ne bacanje začina u lonac iz očaja. Nekoliko niti, i jelo zablista zlatom koje ste sami uzgojili.

Zato posadite lukovice. Za godinu dana mogli biste stajati usred ljubičastog polja, košaricu u ruci, kavu u drugoj i izraz lica čovjeka koji je napokon otkrio da se bogatstvo ponekad skriva nekoliko centimetara ispod zemlje, a ne u tuđim obećanjima.

Nakon svega što smo naučili i odradili na toj maloj farmi, počeli smo drugačije gledati na tu malu staklenku šafrana koju smo dobili na poklon. Iza nje nije samo lijepo dizajnirana ambalaža i marketinška priča o luksuzu. Iza nje su tisuće cvjetova, dani ručne berbe, preciznost, strpljenje i ogromna količina ljudskog rada.

A nama je cijela priča bila još jedna potvrda zašto volimo ovakav način putovanja.

Došli smo parkirati kamper, natočiti vodu i uključiti struju. A završili smo u polju, s rukama punim ljubičastih cvjetova i glavom punom novih informacija.

Nismo zaradili ni centa, ali smo dobili nešto što se ne može kupiti u supermarketu. Znanje, iskustvo i priliku da iz prve ruke vidimo kako nastaje jedan od najvrjednijih proizvoda prirode.

I da, sljedeći put kada netko kaže da je šafran preskup, slobodno mu recite da ode na farmu i proba ga sam proizvesti.

Možda će nakon toga s više poštovanja gledati na malu staklenku začina.

A možda će jednostavnije otići u trgovinu i kupiti Vegetu.

I to je sasvim u redu. Ne mora svatko imati ambicije postati poljoprivredni milijunaš s ljubičastim cvijećem.

Mi smo za sada zadovoljni time što smo pronašli još jedno mjesto na kojem smo naučili nešto novo, upoznali divne ljude i prespavali besplatno.

Investicijski portfelj: dva konja, četiri psa, tri mačke i nekoliko dana rada na farmi šafrana.

Nije baš Wall Street, ali barem znamo gdje nam je novac. U zemlji.

Nikola Borić
P.S. nemojte slučajno pomiješati ovaj šafran koji dolazi iz Irana s onim koji raste samoniklo kod nas ili s otrovnim mrazovcem, nisu ista vrsta i nisu za jelo !
Ovaj Iranski odlično se uzgaja i kod nas bilo gdije uz more, od Istre do Dubrovnika, a vijerovatno bi dobro prošao i u staklenicima kontinentalne Hrvatske.

OPREZ !
Samonikli (divlji) šafrani koji rastu po livadama i šumama u Hrvatskoj nisu jestivi i ne mogu se koristiti kao začin !

Pravi, kulinarski šafran (Crocus sativus) isključivo je kultivirana biljka koja se u Hrvatskoj uzgaja na nekoliko specijaliziranih farmi (primjerice u Istri i Dalmaciji) i ne raste divlje u prirodi.

Branje divljeg "šafrana" sa sobom nosi iznimno visoke rizike, uglavnom zbog sljedećih razloga:

1. Smrtonosni dvojnik: Jesenski mrazovac

Najveća opasnost kod traženja šafrana u prirodi je jesenski mrazovac (Colchicum autumnale). Ta biljka raste samoniklo diljem kontinentalne i gorske Hrvatske (poput Velebita i unutrašnjosti) i izgledom je nevjerojatno slična šafranu.
• Ekstremna otrovnost: Mrazovac sadrži alkaloid kolhicin, koji djeluje poput biljnog arsena. Čak i mala količina može izazvati zatajenje organa i smrtonosno trovanje.

• Česte nesreće: Posljednjih godina zabilježeni su teški slučajevi trovanja u Hrvatskoj (primjerice na Velebitu) kada su berači u jesen zamijenili otrovni mrazovac za šafran.

NE HODAJ MALEN ISPOD ZVIJEZDAPostoji nešto posebno opasno u životu koji je dovoljno dobar.Imaš posao. Plaću. Kuću. Kredi...
31/10/2026

NE HODAJ MALEN ISPOD ZVIJEZDA
Postoji nešto posebno opasno u životu koji je dovoljno dobar.
Imaš posao. Plaću. Kuću. Kredit koji uredno otplaćuješ. Nekoliko godišnjih odmora. Ljude koji te vole. Frižider koji radi. Auto koji pali. I život koji, gledano izvana, ne izgleda nimalo loše.

I upravo je u tome zamka.

Jer kada ti je život dovoljno dobar, teško je pronaći opravdanje da ga promijeniš. Nema velike tragedije, nema dramatičnog razloga, nema požara koji te tjera da istrčiš iz kuće. Samo negdje duboko u sebi osjećaš da si počeo živjeti na pola gasa.

Ne zato što ne možeš više. Nego zato što si se naviknuo na manje.
Naučili su nas da budemo razumni. Da ne riskiramo previše. Da imamo rezervni plan, sigurnosnu mrežu i barem tri razloga zašto nešto ne bismo trebali napraviti. Da prvo završimo školu, pronađemo posao, kupimo nekretninu, osiguramo budućnost, a onda ćemo, jednog dana, kada sve bude na svom mjestu, početi živjeti.

Samo što taj dan nekako nikada ne dođe.

Uvijek postoji još nešto što treba riješiti. Još malo novca koji treba uštedjeti. Još jedna obaveza. Još jedna godina. Još jedan razlog da pričekamo.
I tako prođe desetljeće. Pa drugo.

A onda se jednog jutra probudiš i shvatiš da si proveo pola života pripremajući se za život.

postoji velika razlika između straha koji te upozorava na opasnost i straha koji te pokušava zadržati u poznatom.

Ovaj drugi često se prerušava u zdrav razum.

Govori ti da nije vrijeme. Da si prestar. Da nemaš dovoljno novca. Da imaš previše odgovornosti. Da bi bilo bolje pričekati još malo.

A zapravo ti samo govori da ostaneš tamo gdje već znaš kako preživjeti.

Stop playing small. Go all in.

To ne znači da trebaš sutra prodati kuću, dati otkaz i kupiti kamper. Ne znači da svi moraju živjeti na cesti, preseliti se na selo ili napustiti sve što su godinama gradili.

Znači nešto puno jednostavnije i puno teže.

Prestani živjeti život koji si odabrao samo zato što ga drugi smatraju razumnim.

Ako želiš nešto stvarati, stvaraj. Ako želiš promijeniti profesiju, promijeni je. Ako želiš živjeti na drugom kraju svijeta, počni istraživati kako. Ako želiš otvoriti mali posao, prestani čekati da se osjećaš dovoljno kvalificirano. Ako želiš napisati knjigu, napiši prvu rečenicu.

Ne moraš odmah znati kako će sve završiti. Moraš samo prestati koristiti neizvjesnost kao izgovor da nikada ne počneš.

Jer nitko ti ne može garantirati da će uspjeti. Nema garancije da ćeš zaraditi novac, da ćeš donijeti pravu odluku ili da ćeš za pet godina biti sretniji nego danas.

Ali postoji jedna stvar koja je gotovo sigurna: ako nikada ne pokušaš, vrlo vjerojatno ćeš jednog dana ostati s pitanjem što bi se dogodilo da jesi.
A meni se čini da je to prilično skupa cijena sigurnosti.

Danas živimo u kamperu. Nemamo vlastitu adresu. Ponekad ne znamo gdje ćemo spavati za tri dana. Ponekad nam je najveći životni problem pronaći sijeno za konje ili mjesto gdje možemo isprazniti kemijski WC. Nije baš materijal za luksuzni životni časopis.

Ali imamo nešto što nam je godinama nedostajalo.
Osjećaj da smo ponovno uključeni u vlastiti život.

I možda je upravo to poanta.

Ne moraš napraviti nešto veliko da bi živio veliko. Ne moraš postati milijunaš, izgraditi imperij, imati tisuće pratitelja ili ostaviti trag u povijesnim knjigama. Ne moraš nikome dokazivati da si uspio.

Samo nemoj dopustiti da ti život postane toliko malen da u njemu više nema mjesta za ono što te uzbuđuje, plaši, pokreće i čini živim.

I nemoj čekati ponedjeljak, novu godinu, bolju ekonomsku situaciju, mirovinu ili neki imaginarni trenutak kada će se sve posložiti.
Jer neće.

Uvijek će nešto nedostajati.

Zato prestani igrati na sigurno ako te ta sigurnost polako ubija iznutra. Prestani smanjivati vlastite snove kako bi se uklopili u tuđa očekivanja. Prestani tražiti dopuštenje za život koji želiš.

Igraj veliku igru. Riskiraj. Pogriješi. Promijeni smjer. Počni ispočetka. Izgledaj smiješno. Budi početnik. Izgubi nešto.

Samo nemoj izgubiti godine pokušavajući biti osoba za koju misliš da bi trebao biti.

Život nije generalna proba. Nema drugog pokušaja, nema ponavljanja i nema povrata novca.

A ako već moraš riskirati, možda je vrijeme da riskiraš i mogućnost da ti život ispadne bolji nego što si se ikada usudio zamisliti.

Davne 1920, prije više od 100 godina, A.B. Šimić prekrasno je to sve kratko napisao o pozivu čovjeku na dostojanstven, smislen i velik život usprkos ljudskoj prolaznosti. Čovjek ne smije protratiti svoj život niti se osjećati bezvrijedno; treba dopustiti da ga obasja viši ideal i svjetlost, kako bi na kraju prešao u vječnost:

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Nikola Borić

UHVATIO NAS JE SNIJEGPrekasno smo stigli u Alpe.Ali prije nego što nas je uhvatio snijeg, uhvatila nas je hrvatska birok...
30/10/2026

UHVATIO NAS JE SNIJEG
Prekasno smo stigli u Alpe.
Ali prije nego što nas je uhvatio snijeg, uhvatila nas je hrvatska birokracija.

Dva i pol mjeseca. Toliko smo izgubili čekajući papire veterinarskog sustava, koji očito funkcionira po principu da se ništa ne mora riješiti danas ako se može odgoditi do idućeg godišnjeg odmora. Obrasci, potvrde, pečati, čekanja, slanja, vraćanja i beskonačno prebacivanje odgovornosti s jednog šaltera na drugi. Čovjek bi pomislio da prebacujemo nuklearni arsenal, čak je i 50 tona otpada jednostavnije prebaciti u Liku, a ne devet životinja preko europske granice koja ni ne postoji.

U zemlji u kojoj je korupcija postala gotovo nacionalni sport, uhljebljivanje disciplina s dugom tradicijom, a odgovornost nepoznata riječ iz nekog stranog rječnika, običan čovjek može izgubiti mjesece života pokušavajući dobiti jedan jebeni papir. Državne firme i institucije pune su ljudi koji su svoje radno mjesto očito naslijedili kao obiteljsku srebrninu, dok se sustav raspada brzinom kojom političari obećavaju reforme.

Naravno, nisu svi zaposlenici takvi. Ima tamo i ljudi koji rade svoj posao, dragi naš veterinar koji je sve riješio na kraju u jednom danu, ali sustav kao da je dizajniran da ih kazni zbog toga.

I tako smo, čekajući da hrvatska administracija završi svoju epsku sagu o devet životinja, izgubili dva i pol mjeseca kretanja. Dva i pol mjeseca koja su nas na kraju koštala nečega puno konkretnijeg od živaca: zakasnili smo u Alpe.

Ali nema veze. Papiri su napokon stigli, dok smo mi bili na granici sa Slovenijom. Država je obavila svoj povijesni zadatak. Mi smo izgubili dio jeseni, a birokracija je vjerojatno dobila još jedan uspješan radni dan.

A onda nas je, kao šlag na tortu, ovdije dočekao snijeg, taman kada smo došli nadomak Francuske granice. Želja je bila da prođemo Alpe gdije je prošao i Hanibal sa svojim slonovima kada je išao na Rim.

Možda smo jednostavno precijenili i vlastite sposobnosti, nismo mi veliki vojskovođe, podcijenili smo planine i zaboravili da je listopad mjesec u kojem priroda prestaje biti turistička razglednica i počinje pokazivati zube.

Kako god bilo, snijeg nas je dočekao prije nego što smo uspjeli proći granicu preko planina. Temperature su se spustile ispod nule, ceste su se zabijelile, a naš plan da polako nastavimo prema jugu završio je.

Dakle, ništa od junačkog prelaska Alpa, a Hanibalu skidam kapu da je tuda i 37 slonova natjerao, a ja ne mogu ni dva konja, dok ih je on imao njih 10.000 i 50.000 ljudi. Koji je to samo podhvat bio. Tek mi je sad jasno.

A mi smo još jednom, ko zadnje pičkice zbog par pahulja snijega morali promijeniti plan kretanja, izvaditi karte, otvoriti vremensku prognozu i napraviti ono što nam posljednjih nekoliko mjeseci ide najbolje od ruke: jebeno improvizirati.

Nova ideja: spustiti se prema južnoj granici Francuske i Italije, do Mediterana.
Dvadeset pet stupnjeva, sunce, more za kupanje, naranče, šipak, sladoled i mogućnost da ponovno hodamo u kratkim rukavima. Zvuči kao sasvim pristojan plan za ljude koji su prije nekoliko dana strugali led s prozora kampera.

Problem je, naravno, što između nas i tog zamišljenog raja postoji najgušće naseljeni dio Europe.

A Italija je ovih dana, čini se, odlučila biti sve osim mirnog tranzitnog područja.

Nećemo se praviti da smo politički analitičari. Dovoljno nam je vlastitih problema s logistikom, devet životinja i šesnaest kvadrata stambenog prostora. Ali teško je ne primijetiti da se po talijanskim gradovima kuha nešto ozbiljnije od minestronea.

Građani su sve nezadovoljniji, a cijene života postaju tema o kojoj se više ne raspravlja samo za obiteljskim stolom. Ti problemi hvataju i nas, cijene su koma. Ljudi izlaze na ulice zbog niskih plaća, skupog stanovanja, goriva i hrane. Studenti prosvjeduju, sindikati pozivaju na štrajkove, a kamiondžije i poljoprivrednici blokiraju ceste na jugu. Goriva ni nema na svim benzinskim postajama, a tamo gdije ga ima cijena je oko 2.35 eur po litri. U listopadu su prosvjedi zahvatili više talijanskih gradova, a ponegdje su završili sukobima s policijom, barikadama i suzavcem. Vlada, očekivano, odgovara pojačanim sigurnosnim mjerama. Jer kad ljudi nemaju dovoljno novca za život, najlogičnije je prvo provjeriti imaju li dovoljno policajaca za njihovo zaustavljanje.

Dakle, imamo sve: skupu hranu, skupo gorivo, nezadovoljne ljude, policiju, političare i ceste kojima se sve teže prolazi.

Europa očito prolazi kroz jednu od onih faza u kojima svi govore o zelenoj tranziciji, održivosti i budućnosti, dok običan čovjek pokušava izračunati može li si priuštiti ručak, grijanje i odlazak na posao. Sve to uz obaveznu pretplatu na stres.

A mi samo pokušavamo pronaći cestu kojom možemo proći s kamperom i prikolicom. Konji u prikolici jer nema ništa od jahanja kroz takva mijesta. Ali problem je što se konji ne mogu voziti cijeli dan, moramo stati barem svakih 3-4 sata i odmoriti ih. Nisu naučili na vožnju.

Azurna obala je pred nama. Na karti izgleda prekrasno. Plavetnilo, palme, male uvale, ribarska sela i ona fotografija koju bi svaki turist stavio na naslovnicu svog profila uz natpis Living the dream.

Samo što je stvarnost malo drukčija.

Obala je pregusto naseljena za naš način putovanja. Gradovi se nižu jedan za drugim, promet je gust, parkirališta su premala, a mjesta na kojima možemo stati, pustiti pse, smjestiti konje i normalno funkcionirati gotovo da nema.

Nama ne treba apartman s pogledom na more, jacuzzi i doručak na terasi.

Treba nam komad livade, malo mira i dovoljno prostora za devet životinja.
Nije baš idealno zaglaviti usred urbanog kaosa s dva konja, četiri psa, tri mačke i ženom u šesnaest kvadrata. Pogotovo ako se oko nas održavaju prosvjedi, policija zatvara ulice, a najbliža trgovina upravo je ostala bez dostave, a kad padne mrak stiže policijski sat.

Zamislite samo.

Konji nervozno nabijaju prednjim kopitima, psi laju, mačke organiziraju vlastitu revoluciju, ja pokušava pronaći mjesto za parkiranje u preuskim ulicama, a Zorana objašnjavam policajcu da ne možemo pomaknuti vozilo jer nam se mačka sakrila ispod kreveta, dok drugi pas upravo jede nečiju cipelu.

Nedostajao bi nam još samo talijanski televizijski prijenos uživo.

Zato ćemo, izgleda, morati ponovno mijenjati smjer. Tražiti manje ceste, zaboravljena sela i komade prirode koje još nisu pretvorili u parkirališta, hotele i turističke komplekse.

Nije nam prvi put.

Od lipnja smo naučili da se planovi na putovanju uglavnom dijele na dvije kategorije: one koje smo napravili i one koje smo morali promijeniti jer je priroda, birokracija, blato, životinje ili neka druga viša sila odlučila da smo malo previše optimistični.

Prodali smo kuću da bismo se oslobodili obaveze življenja na jednom mjestu, a sada nas svaka planina, vremenska prognoza i zatvorena cesta podsjećaju da sloboda ima vrlo specifičan smisao za humor.

Ipak, ne žalimo se.

Dobro, možda se malo žalimo. Jebiga, hladno je, skupo je, a ponekad bismo stvarno voljeli da netko drugi odluči kamo ćemo sutra i gdje ćemo parkirati.
Ali nećemo se gurati tamo gdje ne možemo disati samo zato što je more blizu.

Alpe su nas zaustavile. Azurna obala možda će nas natjerati da zaobiđemo još nekoliko stotina kilometara. Italija ima svoje probleme, mi imamo svoje, a vrijeme očito ima neke sasvim treće planove.

Negdje između snijega i Mediterana postoji komad svijeta u kojem još ima mjesta za nas.

Samo ga treba pronaći.

A do tada ćemo se grijati, piti kavu, psovati vremensku prognozu i praviti se da je sve ovo dio pažljivo osmišljenog plana.

Jer ako smo išta naučili u posljednjih pet mjeseci, onda je to da je najvažnija vještina nomadskog života sposobnost da potpuno izgubljen izgledaš kao čovjek koji točno zna što radi.

A mi smo, jebote, već postali profesionalci u tome.

Nikola Borić
P.S. dok pišem drugu knjigu u njezinom digitalnom obliku možete svakodnevno gledati puno fotki i videa sa p**a. U prvi.kom.stavim poveznicu.

Address


Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when No-mad Expedition posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

  • Want your business to be the top-listed gym/sports facility?

Share