13/03/2016
Aktualna današnja vijest je ta da je pretilost kod hrvatske djece jako porasla i da je stanje već poprilično alarmantno. Ljudi kao ljudi, ja prva, uvijek se pitam i razglabam zašto je nešto takvo kakvo je, koji je uzrok itd...
Ok, znamo sve..digitalizacija, šećer, društvo, moderno doba, stres i tako dalje, mnogo je tu faktora.
I dok smo mi bili djeca, uvijek je bilo onih kojima je igra predstavljala nešto mirno poput slaganja kockica i onih kojima je igra bila lopta. I tada smo se prirodom razlikovali, pa je bilo onih debljih, mršavijih, pametnijih, dišpetnijih. Svi se slažemo u jednom, statistike su nam puno više išle u prilog sa znatno manjim brojem poremećaja u prehrani, sa puno zdravijom dicom...
Mislim da ćemo se svi složiti u još jednom, a to je da smo se puno više igrali. Često se sjetim slika iz djetinjstva kad smo skakali sa stabala. Uvijek je bilo onih koji su bili rođeni talenti padobranci i onih koji bi jadni, onako malo smotani, drhtali od straha, ali bi skočili jer bi znali šta ih čeka u suprotnom: ruganje do kraja života, a možda i batine. Danas bi ovo zadnje napisano možda zazvučalo čak i kao zlostavljanje, ali ja na ovo danas gledam kao dobar oblik međusobne podrške i načina da i oni manje sposobni i deblji napreduju i angažiraju se.
Rješenje je u roditeljima i u društvu..rješenje je u davanju podrške, rješenje je u pružanju ruke, rješenje je u vremenu, rješenje je u aktivnosti, rješenje je u IGRI!
