Damir Znaor - Kineziolog / Mentalni trener

14/09/2026

2. IZAZOV DJEČJEG SPORTA: KRONIČNI NEDOSTATAK KVALITETNIH TRENERA

U prošloj objavi pisao sam o prvom velikom izazovu današnjeg dječjeg sporta.

Promijenilo se dijete koje dolazi treneru.

Dijete sve ranije ulazi u organizirani sport, a trener danas preuzima i dio razvojne uloge koju je nekada imala ulica. Zato mu više nije dovoljno samo nogometno znanje. Potrebna su mu znanja o djetetu, njegovu razvoju, pedagogiji, psihologiji, komunikaciji, emocijama i odnosima.

I tu dolazimo do drugog izazova.

Kronično nam nedostaje kvalitetnih trenera za rad s djecom.

Namjerno kažem kvalitetnih.

Jer trenera imamo.

Ali danas imamo i situacije u kojima s djecom rade ljudi koji jednostavno nisu dovoljno kompetentni za rad s djecom.

Možda poznaju nogomet.

Možda su ga godinama igrali.

Možda imaju i određenu trenersku licencu.

Ali poznavati nogomet i biti kompetentan za rad s djetetom dvije su potpuno različite stvari.

Netko može jako dobro razumjeti tehniku i taktiku, a gotovo ništa ne znati o razvojnoj psihologiji djeteta, pedagogiji, komunikaciji, emocijama ili izgradnji zdravog autoriteta.

I onda se događa ono što me najviše zabrinjava.

Metode i način komunikacije koji pripadaju seniorskom sportu preslikavaju se na djecu od sedam, osam ili deset godina.

A ponekad, budimo iskreni, određeni postupci ne pripadaju ni seniorskom sportu.

Kada slušam iskustva pojedinih roditelja i djece, teško mi je ostati ravnodušan.

Vikanje se naziva autoritetom.

Strah disciplinom.

Slijepa poslušnost odgovornošću.

Ponižavanje zahtjevnošću.

A dijete koje se zatvori, plače ili se počne bojati pogreške proglašava se mentalno slabim.

Tu imamo ozbiljan problem.

Dijete nije mali senior.

I trener djece nije samo nogometni stručnjak.

On je odrasla osoba kojoj smo dali autoritet nad djetetom u jednom od najvažnijih razdoblja njegova razvoja.

Zato nije dovoljno znati nogomet.

I upravo tu dolazimo do pitanja koje sportski sustav mora imati hrabrosti postaviti sam sebi.

Koga smo sve tijekom godina puštali da radi s djecom i koliko su kriteriji za dobivanje tog prava zaista bili zahtjevni?

Mislim da moramo biti samokritični.

Ako je dovoljno završiti relativno kratku formalnu edukaciju, dobiti licencu i nakon toga godinama raditi s djecom bez ozbiljnog kontinuiranog razvoja i vrednovanja kvalitete rada, onda problem nije samo u pojedinom treneru.

Problem je u sustavu koji je zaključio da je formalna potvrda dovoljna za jednu izuzetno složenu odgovornost.

Licenca mora nešto značiti.

Ali ne samo u nogometnom smislu.

Ako nekome dajemo pravo da godinama radi s djecom, onda moramo biti sigurni da ta osoba razumije barem temeljna načela razvoja djeteta, pedagogije, psihologije, komunikacije i odgovornog korištenja autoriteta.

I tu vidim dio rješenja.

Ne trebamo samo više trenera.

Trebamo podići kriterije za to tko smije i može raditi s djecom.

Trenerska edukacija ne smije završavati dobivanjem licence.

Licenca bi trebala biti početak.

Nakon nje mora postojati kontinuirana edukacija, mentorstvo, praćenje rada, razmjena iskustava i razvoj kompetencija koje nisu samo tehničke i taktičke.

Posebno za trenere najmlađih kategorija.

Jer postoji jedna nelogičnost koju moramo početi ozbiljno propitivati.

Što je dijete mlađe i razvojno osjetljivije, to bi čovjek koji s njim radi trebao imati više znanja o djetetu, a ne samo manje nogometnih zahtjeva.

Rad s početnicima ne bi smio biti mjesto na kojem trener „tek skuplja iskustvo“ bez kvalitetnog mentorstva.

To su temelji.

A svi znamo što se događa s kućom kada temelji nisu dobri.

Zato rješenje nije prozivati svakog trenera.

Imamo puno kvalitetnih, predanih ljudi koji rade izvanredan posao s djecom.

Ali upravo zbog njih moramo podignuti standard struke.

Jer naziv trener djece mora nositi određenu težinu.

Mora značiti da osoba razumije sport.

Ali i dijete.

Da zna postaviti granicu, ali ne poniziti.

Da zna zahtijevati, ali ne zastrašivati.

Da zna razvijati igrača, a pritom čuvati osobu.

Ako smo u prošloj objavi zaključili da se promijenilo dijete koje dolazi treneru, onda drugi korak mora biti jednako jasan:

Mora se promijeniti način na koji stvaramo trenere kojima tu djecu povjeravamo.

Jer nije dovoljno pitati imamo li trenera za svaku momčad.

Vrijeme je da počnemo pitati:

Je li svaka osoba kojoj smo dali zviždaljku, grupu djece i autoritet nad njima zaista spremna nositi tu odgovornost?

10/09/2026

PROMIJENILO SE DIJETE KOJE TRENER DANAS DOBIVA.

Često čujem:

„Treneri prije bili su bolji.“

Nisam siguran.

Mislim da često zaboravljamo jednu veliku razliku između dječjeg sporta nekada i danas.

Nekada je prije kluba postojala ulica.

Ne želim romantizirati prošlost. Ulica je imala i svoje loše strane.

Ali imala je nešto što smo danas velikim dijelom izgubili.

Bila je dio razvojnog sustava djeteta.

Mi smo satima igrali bez trenera, bez roditelja i bez odrasle osobe koja će riješiti svaki naš problem.

Ako se posvađamo, morali smo riješiti sukob.

Ako izgubimo, morali smo to podnijeti.

Ako nas stariji ne žele u ekipi, morali smo se izboriti za svoje mjesto.

Ako pogriješimo, nitko nije zaustavljao igru da nam objasni kako se trebamo osjećati.

Ako želimo igrati, morali smo se prilagoditi grupi, poštovati neka pravila, izboriti za sebe, ali i naučiti popustiti.

Ulica nas je učila odnosima, samostalnosti, odgovornosti, granicama, autoritetu, pobjedi, porazu, pogrešci, snalaženju.

I naravno, učila nas je igrati.

Zato trener nekada često nije dobivao samo talentirano dijete.

Dobivao je dijete koje je prije dolaska u klub već prošlo godine neformalnog razvoja i prirodne selekcije.

Na ulici se već učila nogometna abeceda.

A onda je dolazio trener.

Danas je situacija potpuno drugačija.

Djeca ulaze u organizirani sport sa šest, sedam ili osam godina.

Ponekad i ranije.

Neka djeca prije prvog treninga gotovo da nisu imala iskustvo slobodne igre bez prisutnosti odraslih.

I zato trener danas često ne dobiva formiranog malog igrača kojeg samo treba učiti nogometu.

Dobiva dijete koje se tek razvija.

Tu nastaje jedan od najvećih izazova današnjeg dječjeg sporta.

Jer ono što je nekada velikim dijelom radila ulica, danas netko mora preuzeti.

Obitelj.

Klub.

Trener.

I zato mislim da treneru najmlađih kategorija danas nije dovoljno samo znanje sporta.

Mora razumjeti dijete.

Mora znati graditi odnos.

Postaviti granicu.

Razvijati odgovornost.

Pustiti dijete da nešto riješi samo.

Znati što napraviti kada dijete plače, ljuti se, povlači se ili se boji pogriješiti.

Znati kada pomoći, a kada se maknuti.

Jer više ne razvija samo igrača.

Sudjeluje u razvoju osobe.

Na predavanju trenerima dao sam jednu usporedbu.

Nekada je trener pomalo bio poput profesora na fakultetu.

Dobivao je djecu koja su prije njega već prošla „osnovnu i srednju školu“ ulice i mogao se puno više baviti naprednim nogometnim sadržajem.

Današnji trener najmlađih često je poput učitelja u prvom razredu osnovne škole.

Ne može pretpostaviti da su temelji već izgrađeni.

Ponekad ih tek treba početi graditi.

I zato mislim da se moramo prestati pitati:

„Zašto današnja djeca nisu kao mi?“

Nisu odrasla u istom svijetu.

Ali isto tako moramo prestati očekivati od današnjeg trenera da radi isti posao kao trener prije 30 ili 40 godina.

Promijenilo se dijete koje dolazi treneru.

Zato se mora promijeniti i trener.

Ali ovdje postoji odgovornost i nas roditelja.

Ne možemo sve prebaciti na klub.

Ne trebamo vratiti djecu u prošlost.

Ali možemo im vratiti ono dobro što je ulica nekada davala nama.

Više slobodne igre.

Više samostalnosti.

Više prilika da sami riješe problem.

Više odgovornosti.

Više stvarnih odnosa.

Više prostora za pogrešku.

Manje našeg uskakanja svaki put kada postane teško.

I klub može napraviti isto.

Ne mora svaki trenutak treninga biti kontroliran.

Ne mora trener dati svaki odgovor.

Ne mora riješiti svaki sukob.

Ne mora dijete zaštititi od svake frustracije.

Ponekad je najbolji razvojni prostor upravo onaj u kojem odrasli napravi korak unatrag i dopusti djetetu da nešto nauči kroz iskustvo.

Zato rješenje nije vratiti ulicu.

Rješenje je vratiti djeci ono dobro što je ulica nekada razvijala u nama.

Jer dječji sport danas ima dvije velike uloge:

Razvoj igrača i razvoj djeteta.

A redoslijed ne bismo smjeli zamijeniti.

Prvo razvijamo dijete.

Kroz to razvijamo i igrača.

Ako je ulica nekada bila dio razvoja djeteta, a danas je gotovo nestala, tko će djeci dati ono dobro što im je ona nekada davala?

07/09/2026

VELIKI NOGOMETNI SNOVI TREBAJU ZDRAVE TEMELJE.

Motus Natura Mentalni Sustav × Škola nogometa NK LIO

S velikim veseljem predstavljam suradnju Motus Mentalnog Sustava i škole nogometa LIO Osijek.

U sklopu ove suradnje bit ću zadužen za razvoj psihološkog sustava škole nogometa te edukaciju trenera kako bi u svakodnevnom radu stvarali što kvalitetnije i zdravije okruženje za razvoj djece i mladih nogometaša.

Posebno mi je drago kada klub prepozna da razvoj mladog nogometaša ne završava razvojem njegovih tehničkih, taktičkih i motoričkih sposobnosti.

Vjerujem da u dječjem sportu ne moramo birati između razvoja zdravog čovjeka i razvoja vrhunskog sportaša.

Upravo suprotno.

Kvalitetan razvoj čovjeka može biti jedan od najvažnijih temelja na putu prema vrhunskom nogometu.

Talent je važan. Ali veliki sportski snovi traže puno više.

Traže radne navike, odgovornost, samopouzdanje, karakter, sposobnost učenja, kvalitetan odnos prema autoritetu te sposobnost nošenja s pogreškom, pritiskom, konkurencijom, pobjedom i porazom.

Zato želimo stvarati okruženje u kojem djeca mogu sanjati veliko, kvalitetno se razvijati i graditi sposobnosti koje će im pomoći da svoj nogometni potencijal ostvare što je moguće više.

Želimo čuvati njihov san, ali ih istovremeno kvalitetno pripremati za sve što put prema tom snu od njih zahtijeva.

Hvala LIO školi nogometa na ukazanom povjerenju.

Iskreno se veselim svemu što ćemo zajedno graditi jer vjerujem da je ovakva suradnja korak u pravom smjeru za dječji sport.

Korak prema okruženju u kojem želja za sportskom izvrsnošću i briga o razvoju djeteta ne stoje jedna nasuprot drugoj, nego idu zajedno.

Razvijamo čovjeka.
Razvijamo nogometaša.
Podržavamo san.

Ako podržavate moj rad i smjer u kojem zajedno želimo razvijati dječji sport, podijelite ovu objavu.

Pokažimo da postoji zdrav način razvoja mladih sportaša i pomozimo da ovakvih primjera bude sve više.

31/08/2026

ŠTO KADA DIJETE IZGUBI MINUTAŽU?

Ima 12 godina.

Donedavno je bio kapetan.

Imao je minutažu, status, važnu ulogu u momčadi. Sve je išlo svojim tokom.

A onda dolazi novi trener.

I bum.

Odjednom je zamjena.

Minutaža gotovo nestaje.
Status nestaje.
Odjednom je u drugom planu.

Gledam ga na individualnim treninzima.

Kiseli osmijeh.
Distanciran je.
Radi na pola gasa.

Vidim da se nešto događa.

Mogu zamisliti i kako je njegovim roditeljima.

Gledaju svoje dijete kako se muči. Žele mu pomoći, ali ne znaju što napraviti.

Nazvali su me i pitali što mislim.

Rekao sam im samo:

„Budite uz njega. Ja ću razgovarati s njim.“

Došao je na dodatni trening motoričkog razvoja.

Prvih pola sata ponašam se kao da se ništa ne događa.

Treniramo.

Ali vidim da ga nema.

Radi, ali nije to on.

Pozovem ga sa strane, sjednemo i postavim mu najjednostavnije moguće pitanje:

„Kako si?“

I odmah se otvori.

Priča mi kako je trener na treninzima podijelio prvu ekipu i zamjene.

Kako ga minimalno stavlja u igru.

Kako trener čak komentira da više ni sam ne zna gdje bi ga stavio.

O pristupu trenera ovom prilikom neću.

To zaslužuje posebnu temu.

Ali njemu kažem:

„Potpuno je prirodno da si tužan. Prirodno je da ti je pala motivacija i da si opterećen. Donedavno si bio kapetan, igrao si i imao određeni sportski status. Sada ti je to odjednom oduzeto. Naravno da boli.“

Nisam ga pokušavao uvjeriti da mu ne bi trebalo biti teško.

Teško mu je.

I to treba priznati.

Onda sam ga pitao:

„Bi li sada najradije otišao iz kluba?“

Pogledao me tužno.

Kaže da je njegov prijatelj već otišao i da ni sam više ne zna što bi.

Rekao sam mu:

„Podržat ću te što god odlučiš. Ali ja bih ti preporučio da zasad ostaneš.“

Pogledao me pomalo začuđeno.

Objasnio sam mu zašto.

Nije svaka neugodna situacija znak da trebamo otići.

Ponekad je upravo situacija u kojoj više nemamo status, sigurnost i priznanje koje smo imali prilika da naučimo nešto puno važnije od nogometa.

Ali pod jednim uvjetom.

Pitao sam ga:

„Vrijeđa li te trener? Ponižava li te? Osjećaš li se ugroženo?“

„Ne.“

Dobro.

Onda možemo pokušati nešto drugo.

Daj sebi tri mjeseca.

Ne tri mjeseca dokazivanja treneru da je pogriješio.

Tri mjeseca rada na sebi.

Treniraj.
Bori se.
Uči.
Razvijaj se.
Pokušaj ponovno izboriti svoje mjesto.

Ali nemoj dopustiti da jedan trener odlučuje kako ćeš ti gledati sebe kao sportaša.

I onda sam mu dao jednu sliku.

„Zamisli sunčan dan.“

Sunce sja.

A onda dođe veliki crni oblak i potpuno ga prekrije.

Pitao sam ga:

„Je li sunce još uvijek tamo?“

Nasmijao se.

„Je.“

„E, pa ti si to sunce.“

Tvoj talent nije nestao.

Tvoje sposobnosti nisu nestale.

Nije nestala ni tvoja vrijednost kao sportaša.

Samo zato što te jedan trener trenutačno ne vidi na isti način, ne znači da si odjednom postao lošiji igrač.

Minutaža je oblak.
Status je oblak.
Kapetanska traka je oblak.
Mišljenje trenera je oblak.

Sve se to može promijeniti.

Ali ono što znaš, što možeš i što si dosad izgradio kao sportaš nije preko noći nestalo.

Sunce je i dalje tamo.

Dogovorili smo se.

Tri mjeseca.

Ako nakon tog razdoblja vidi da daje sve od sebe, razvija se i radi, ali trener i dalje ne prepoznaje njegov napredak i sredina jednostavno nije dobra za njegov daljnji sportski razvoj, onda možemo mirno razmišljati o drugoj sredini.

Ne iz bijega.

Ne iz trenutne povrijeđenosti.

Nego iz promišljene odluke.

Spomenuo sam mu i primjer Rokasa Pukštasa i koliko se u nogometu status igrača može mijenjati.

Jer danas možeš biti unutra.

Sutra vani.

A prekosutra ponovno važan.

Sport je takav.

I upravo zato mislim da je ovo za njega jedna važna životna i sportska lekcija.

Karakter se ne gradi samo kada pobjeđujemo, igramo i svi nas tapšaju po ramenu.

Karakter se posebno gradi onda kada stvari ne idu onako kako želimo.

Zato sam mu na kraju rekao možda i najvažniju stvar:

Pokušaj ne očekivati ništa.

Radi.

Treniraj.

Uči.

Daj najbolje što možeš.

Ali pokušaj ponovno pronaći razlog zbog kojeg si kao dijete počeo igrati nogomet.

Ne zbog statusa.

Ne zbog minutaže.

Ne zbog kapetanske trake.

Ne zato da bi se mogao pohvaliti prijateljima.

Ne zato da bi trener rekao da si dobar.

I ne zato da bi tek kroz uspjeh mogao vjerovati da si dobar sportaš.

Igraj nogomet zato što voliš igrati nogomet.

Jer ako svoju sportsku vrijednost potpuno prepustiš minutaži, treneru i statusu u momčadi, svaki put kada to izgubiš počet ćeš sumnjati u sebe.

A nogomet će ti kroz godine puno p**a nešto dati.

I puno p**a nešto uzeti.

Danas si kapetan.

Sutra si zamjena.

Danas igraš 90 minuta.

Sutra možda nećeš ući.

Danas trener vjeruje u tebe.

Sutra možda dođe drugi koji te vidi potpuno drugačije.

Zato moraš naučiti razlikovati dvije stvari:

Svoj trenutni status u momčadi.

I svoju sportsku vrijednost.

To nije isto.

Izazov je prihvaćen.

Vidjet ćemo što budućnost nosi.

Možda će ponovno izboriti svoje mjesto.

Možda neće.

Možda će nakon tri mjeseca zaključiti da je vrijeme za novu sredinu.

Ali možda najveća pobjeda ove priče uopće neće biti povratak u prvih 11.

Možda će najveća pobjeda biti ako jedan dvanaestogodišnjak nauči:

Moja minutaža govori koliko trenutno igram.

Ne govori koliko vrijedim kao sportaš.

Kako pomoći djetetu da ne dopusti da mu minutaža i mišljenje trenera određuju koliko vrijedi kao sportaš?

29/08/2026

Imao sam čast sudjelovati na promociji knjige „Dijete u središtu sporta“ autora , zajedno s Igorom Štimcem i Goranom Granićem u Posušju.

Ali za mene ovo nije bila samo promocija jedne knjige.

Ovo je još jedan korak prema sportu kakav želimo graditi. Sportu u kojem je dijete važnije od rezultata, u kojem trener nije samo trener, roditelj nije menadžer karijere, a uspjeh se ne mjeri samo pobjedama, medaljama i statistikama.

Jer dijete nije rezultat.

Sport bi trebao biti mjesto na kojem dijete raste kao sportaš, ali prije svega kao čovjek.

Mjesto na kojem uči vjerovati sebi, nositi pogrešku i poraz, preuzimati odgovornost, graditi odnose i razvijati se bez osjećaja da njegova vrijednost ovisi o tome koliko je dobro odigralo posljednju utakmicu.

Zato mi je posebno drago što postoji sve više ljudi koji dijele istu misiju.

Vratiti dijete u središte sporta.

Ne rezultat.
Ne ambicije odraslih.
Ne status.
Ne pobjedu pod svaku cijenu.

Dijete. Njegov razvoj. Njegovo zdravlje. Njegova budućnost.

A knjiga „Dijete u središtu sporta“ može biti svojevrsna navigacija kroz sve ovo o čemu govorimo.

Nešto poput Google Mapsa za roditelje, trenere i sve one koji sudjeluju u odrastanju djece kroz sport.

Ne govori nam samo gdje želimo stići, nego nam pomaže razumjeti kojim putem ići kako bismo dijete zaista zadržali u središtu sporta.

Zato od mene velika preporuka za ovu knjigu. 📖

Svi koji žele nabaviti svoj primjerak mogu se javiti Ivici Vrgoču putem njegovog Facebook ili Instagram profila.

Jer kada sport stavimo u službu razvoja djeteta, ne stvaramo samo bolje sportaše.

Pomažemo stvarati zdrave ljude.

25/08/2026

⚽ „Postat ću profesionalac.“

Prošli tjedan već sam objavio jedno razmišljanje na ovu temu.

Ali nakon objave ostao mi je osjećaj da nisam ispričao priču onako kako sam htio.

Iza svega stoji stvaran razgovor sa 17-godišnjim nogometašem. Razgovor koji me ponovno podsjetio koliko se lako jedan veliki dječački san može pretvoriti u veliki teret.

U ovom članku za Dalmatinski portal uspio sam ispričati tu priču onako kako sam je želio.

Priču o snovima, očekivanjima i pritisku.

Ali prije svega o jednom važnom pitanju:

Što se događa kada „Želim postati profesionalac“ polako postane „Moram postati profesionalac“?

Ne trebamo djeci smanjivati snove.

Neka sanjaju veliko.

Ali trebamo im pomoći razlikovati želju od očekivanja i ono što mogu kontrolirati od onoga što ne mogu.

Jer mladi sportaš ne može sebi obećati:

„Postat ću profesionalac.“

Ali može obećati:

„Dat ću sve od sebe da pokušam.“

I možda je upravo ta razlika važnija nego što nam se na prvi pogled čini.

Cijelu priču možete pročitati ovdje:

Što ako se karijera ne razvija u željenom pravcu?

23/08/2026

Drago mi je što ću biti dio predstavljanja knjige „Dijete u središtu sporta“ autora Ivica Vrgoc.

Posebna mi je čast što ću biti jedan od predavača uz Igor Štimac i Goran Granić. Veselim se prilici da svatko iz svoje perspektive progovori o temi koja je danas važnija nego ikad: kako sport može ostati mjesto razvoja djeteta, a ne samo lova na rezultat.

Sport bi trebao razvijati čovjeka, a ne samo sportaša. Kada rezultat postane važniji od djeteta, svi gubimo.

Pozivam roditelje, trenere, sportske djelatnike i sve koji rade s djecom da nam se pridruže.

📅 Četvrtak, 27. kolovoza u 20:00
📍 Kino dvorana Posušje

Veselim se druženju i predavanju.

Sport bi za dijete trebao biti mjesto igre, odrastanja, prijateljstva i stvaranja zdravih navika.

No što se događa kada u cijelu priču uđu očekivanja, rezultat, pritisak s tribina i ambicije odraslih?

Upravo tom, sve aktualnijom temom bavi se knjiga „Dijete u središtu sporta – vodič za roditelje, trenere i klubove“ autora Ivice Vrgoča, koja će biti predstavljena u četvrtak, 27. kolovoza, u 20 sati u kinodvorani Posušje.

Vrgoč, nogometni i kondicijski trener te sportski znanstvenik, u središte priče stavlja ono što se u sportu ponekad najlakše izgubi iz vida – samo dijete.

Kako ga usmjeravati, a ne opterećivati? Kako biti podrška bez stvaranja pritiska? I gdje bi trebala biti granica između želje za uspjehom i zdravog razvoja mladog sportaša?

Da ovo neće biti tek klasično predstavljanje knjige, potvrđuju i zanimljivi gosti večeri. Uz autora će o sportu i radu s mladima govoriti Igor Štimac, Goran Granić i Damir Znaor, svaki iz vlastitog iskustva i perspektive.

Poruka cijele priče možda se najbolje krije u rečenici koja prati predstavljanje: „Kad je dijete u sportu – rezultat nikada ne smije biti važniji od djeteta.“

Događaj organizira Udruga Kontra, a Posušje će tako 27. kolovoza ugostiti večer koja bi mogla biti posebno zanimljiva roditeljima, trenerima, sportskim djelatnicima i svima koji rade s mladim sportašima.

22/08/2026

Ugodno me iznenadio naš bivši izbornik Zlatko Dalić.

To što mu se svidjelo moje predavanje i moj poslovni put ovdje nastojim odvojiti.

Ovo pišem isključivo o dojmu koji je ostavio na mene kao čovjek.

Ostao mi je osjećaj da, unatoč svemu što je postigao, ne razgovara s ljudima iz pozicije: "ja iznad tebe", nego čovjek s čovjekom.

Gledano psihološki, to nije jednostavno.
Pogotovo kada iza sebe imaš toliko uspjeha i status koji on ima.

Ono što me posebno dojmilo jest da to kod njega ne djeluje kao rezultat naučenih komunikacijskih tehnika ili nekakvog PR-a.

Djeluje kao nešto što jednostavno živi.
A velika je razlika između onoga što si naučio pokazivati i onoga što stvarno jesi.

Imao sam priliku razgovarati s njim.

Ne samo da me saslušao, nego sam imao osjećaj da me zaista slušao.
Ušao je u moj svijet, moje želje i izazove.
Rekao mi je nekoliko stvari koje možeš izreći samo kada se istinski potrudiš razumjeti osobu preko p**a sebe.

Uz to, napravio je i nekoliko usluga koje uopće nije morao. Štoviše, sam ih se naknadno sjetio, došao do mene i pobrinuo se da ih riješimo.

Takve sitnice puno govore. Pokazuju da nisi bio samo "još jedan u redu", nego osoba koju je doista primijetio.

Ne idealiziram ga. Siguran sam da, kao i svaki čovjek, ima svoje mane i slabosti.

Ali drago mi je da u nogometnom i sportskom svijetu imamo nekoga za koga možemo reći da je prije svega ljudski orijentir, a tek onda sportski.

A to je danas, nažalost, rijetkost. I upravo zato: osvježavajuće.

20/08/2026

Prošli tjedan napunio sam 35 godina.

Kad sam malo zastao i pogledao unatrag, izdvojio sam 5 stvari na kojima sam posebno zahvalan.

1. Spoznaja da postoji Bog

Najvažniji trenutak u mom životu bio je kada sam shvatio da me netko želio i prije nego što sam začet.

Ne samo da me želio nego me ljubi više nego što to mogu pojmiti.

Odnos s Bogom smatram najintimnijim dijelom čovjeka i zato o njemu ne govorim često javno. Ali postoje trenuci poput ovoga kada želim reći ono što mi je zaista važno.

A meni je ovo temelj svega ostalog.

2. Žena s kojom gradim život

Često čujem koliko je danas teško pronaći kvalitetnog partnera.

Ali s vremenom sam shvatio da postoji još važnije pitanje:

Jesam li ja kvalitetan partner?

Zahvalan sam Bogu što imam osobu koju mogu voljeti, svakim danom sve više upoznavati i s kojom mogu stvarati obitelj.

I što uz nju mogu učiti što zapravo znači voljeti nekoga.

3. Imam prekrasan odnos sa svojom obitelji

Veliko mi je bogatstvo što danas mogu reći da imam duboke i kvalitetne odnose s obitelji u kojoj sam rođen.

Ti odnosi nisu uvijek bili jednostavni niti su se izgradili sami od sebe.

Zahtijevali su razgovore, trud, pogreške, opraštanje i puno preispitivanja samoga sebe.

U odnosima se zato često pokušavam vratiti jednom pitanju:

Što ja mogu napraviti da ovo bude bolje?

4. Otkrivam svoju misiju

Imam privilegiju istraživati svoje talente i pokušavati ih koristiti tako da budu na dobrobit drugim ljudima.

Tu imam jedno jednostavno mjerilo:

Koristi li ono što radim drugima?

Ako koristi, ako u tome vidim smisao i ako to volim raditi, onda želim nastaviti tim putem.

Još uvijek istražujem. Još uvijek učim.

Ali mogu reći da idem u smjeru u kojem želim.

5. Imam prave ljude oko sebe

Veliko je bogatstvo imati ljude izvan svoje obitelji koje s vremenom počneš smatrati obitelji.

Svoga kuma poznajem gotovo 30 godina (od 1. razreda osnovne škole).

Kada to izgovorim, shvatim koliko je to zapravo vrijedno.

Prava prijateljstva također traže vrijeme, razgovore, kompromise, oprost i trud.

I zahvalan sam što imam ljude koji su i dalje tu.

Možda mi je upravo s 35 godina postalo još jasnije da ništa od ovoga nije završeno.

Odnos za mene nije imenica. Odnos je glagol.

Svakoga dana ponovno učim biti bolji muž, sin, brat, prijatelj i čovjek.

I pritom učim sebi dopustiti pravo na pogrešku.

Pravo na slabost.

Krize će doći. Porazi će doći. Pogreške će doći.

Ne veselim se njima.

Ali veseli me činjenica da kroz njih mogu rasti.

I iznad svega, želim uživati u putu.

Jer ako nisam zahvalan što sam živ i zdrav, što mogu ujutro poljubiti svoju ženu, nazvati svoju obitelj i čuti kako su, provesti vrijeme s prijateljima i kroz svoj poziv pomoći drugom čovjeku...

onda mi sve ostalo malo znači.

Želim se truditi.

Želim učiti.

Želim rasti.

Ali ne želim zaboraviti živjeti.

A kada bih morao izdvojiti jedan stup na kojem sve ovo stoji, onda bi to bila zahvalnost.

Ne zato što je u životu uvijek sve dobro.

Nego zato što i usred svega što život donosi mogu zastati i vidjeti koliko sam toga primio.

Zahvalnost je za mene odluka.

Hvala mojoj ženi, obitelji, prijateljima i svim ljudima koji su dio mog p**a.

I hvala vama koji me pratite i podržavate.

35.

Idemo dalje. 💪🏻