17/06/2026
Velike čestitke Anti Ercegoviću i Ivanu Kajfešu za utrku:
MONTE ROSA SKYSUMMIT – 4554 m.
Udaljenost: 17,5 km. Vertikalni uspon: 3500 m+. Tim od 2 člana.
Vrijeme uspona: 4:48 h 🙆🏻♂️🏔️🧗💪
A kako je bilo na utrci, pročitajmo u Antinu opisu:
Utrka Monte Rosa Skysummit starta u mjestu Alagna Valsesia, na 1192 m nadmorske visine, a cilj je na vrhu Capanna Margherita, na 4554 m.
Što reći o vertikali od 3500 m, na visinama iznad 3000 i 4000 m nadmorske visine, osim da sam je gledao s respektom i prije utrke, a gledam je tako i sada, nakon nje.
Uz malo sreće s vremenskom prognozom, sve je išlo po planu.
Odrađujemo aklimatizacijski uspon na isti vrh, Capannu Margheritu, i to skijama, na nagovor kumpanja Kajfeša. Zahvalan sam mu što je na tome inzistirao,
jer sada imam ostvaren i skijaški spust s 4500 m. Dva dana boravimo u domu Gnifetti, na visini od 3600 m.
Aklimatizacija je prošla odlično, pa nam daje malo nade da bi i na utrci sve moglo proći dobro.
Ipak, oprezan sam jer je na utrci napor znatno veći, a s boravkom na tako velikim visinama još nisam siguran kako će se tijelo ponašati. Osim toga, konstantan uspon od 3500 m u jednom komadu nije nešto što sam imao prilike isprobati. Do sada mi je najveći uspon u jednom komadu bio oko 1800 m. Zato je u glavi puno nepoznanica, što me malo i veseli jer su to novi izazovi, izvan zone komfora.
Utrka se trči u paru, u navezi, jer se prelazi preko ledenjaka prošaranih ledenjačkim pukotinama, ali i preko via ferrate. Na samom vrhu organizator postavlja konope po ledu za završni uspon i spust, radi veće sigurnosti.
Na briefingu prognoza najavljuje sunčano vrijeme, jak vjetar do 70 km/h i temperaturu od -10 stupnjeva na vrhu.
Jutro, 5:00. Aktiviramo GPS čipove. Start je u 6:00, atmosfera je odlična, a jutro prohladno.
Krećemo doslovno prvim korakom odmah uzbrdo.
Nakon 1:15 h stižemo na 2300 m i sunce već grije. Za pola sata već je i vruće: velik napor, visina, a sunce izravno prži.
Morali smo biti u dugim tajicama, pa nam je u tom trenutku vruće. Na 2800 m stavljamo žabice za snijeg. Ubrzo smo na prijevoju, na 3200 m, i tu počinje vjetar. Oblačimo dodatne rukave, navezujemo se i stavljamo kacige na glavu.
Sada počinje onaj ozbiljniji dio priče.
Kroz ferratu se stvara gužva i gubimo dosta vremena na prolazak; čak se po nekoliko minuta stoji bez kretanja.
Na izlasku vjetar još pojačava i oblačimo gore-tex jakne.
I tu počinje prava bitka. Svaki korak po snijegu malo proklizava, već smo na 3600 m, osjetno je manje kisika, a svaki malo veći dodatni napor, poput pretjecanja ili ubrzavanja koraka, diže puls u nebesa.
Ali, srećom, ne javlja se glavobolja.
Idemo nekim svojim tempom. Ne mogu reći da idemo 100 %, jer još uvijek imam respekt prema onome što nas čeka sa svakim metrom veće nadmorske visine.
I eto nas na Colle del Lysu, na 4200 m, gdje organizator, na naše iznenađenje, postavlja cilj jer je na vrhu previše vjetra.
Uredno se javljamo i očitavaju nas. Ali dovoljan je bio jedan pogled između nas dvojice i odluka je pala: idemo do vrha. Jer sama krilatica ovoga tima cijelo je vrijeme bila:
„Anke da škodi.”
Izgurali smo mi to do vrha i, iako je bilo poprilično vjetrovito, napravili nekoliko fotografija.
Ali sreća koju smo osjetili na vrhu ostaje zauvijek.
Slijedi malo odmora i uživanja u pogledu u zavjetrini. Navlačimo ostatak odjeće i toplije rukavice; noge su mokre i promrzle.
Trčimo nizbrdo. Sve je toplije, ima i zavjetrine, pa baš uživamo u opuštenom trčkaranju preko ledenjaka, na visini oko 4000 m. Kako se spuštamo, ponovno se vraćamo na kratke rukave.
Još jedna kvačica na bucket listi.
Obično volim završiti ove uspomene s:
„Aj reci.”
Ali ova ima posebnu:
ANKE DA ŠKODI!!!
