HPD Metković

10/06/2026

Na vrhu Hrvatske
Sinjal, 09.06.2026.
Članovi HPD Metković proteklog su vikenda organizirali uspon na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, uz odlične vremenske uvjete i još bolje raspoloženje.
Na put smo krenuli u subotu u jutarnjim satima, uz kraća stajanja u Sinju te okrjepu u Kninu uz prekrasan pogled s tvrđave. Nakon toga slijedio je makadamski put prema planinarskoj kući Brezovac, koji je dobro protresao svaku kost i tijela i automobila, ali nije pokvario dobro raspoloženje ekipe.
U kasnim poslijepodnevnim satima stigli smo do planinarske kuće Brezovac gdje je uslijedilo raspremanje, traženje mjesta za spavanje i upoznavanje s planinarskim ekipama iz Slovenije, Crikvenice i Rijeke. Klasična planinarska večer uz grah, karte, smijeh i zafrkanciju ispunila je ostatak dana.
Nedjeljno jutro počelo je vrlo rano — ustajanje u 5 sati, gdje budilica gotovo da nije ni potrebna jer je komešanje planinara koji kreću prema vrhu sasvim dovoljno za buđenje. Staza nas je najprije vodila kroz gustu bukovu šumu, laganim ali sigurnim korakom.
Posebno smo ponosni na našu najmlađu novu planinarku, trogodisnjakinju, koja je cijelim putem koračala hrabro, puna energije i dobrog raspoloženja. Korak po korak, metar po metar, polako smo napredovali izmjenjujući prekrasne pejzaže Dinare dok su nam drustvo pravili srndaci i pokoja lisica.
Na pola p**a uslijedio je kratki odmor kod planinarskog skloništa Sklonište Zlatko Prgin. Najmlađi su tu iskoristili priliku za predah, dok smo nakon kratkog odmora nastavili prema vrhu. Tu Dinara pokazuje svoju suroviju stranu — kamen, strmiji uspon i zahtjevniji teren traže dodatnu koncentraciju i oprez.
Izlazak pred sam vrh vrijedio je svakog koraka. Pogled sa Sinjala ostavlja bez daha i puca na sve strane — sjeveroistočno prema Troglavu i Konju, jugoistočno prema Perućkom jezeru, južno prema Kijevskom Kozjaku i Svilaji, a zapadno prema Promini.
Na samom vrhu upoznali smo i što znači pravi vjetar s Dinare. Snažni udari dodatno su pokazali svu snagu i surovost planine, ali ni to nije umanjilo oduševljenje zbog osvajanja najvišeg vrha Hrvatske.
Jednom posjetiti najviši vrh Hrvatske za svakog je hrvatskog planinara poseban i emotivan doživljaj, trenutak koji ostaje trajno upisan među najljepše planinarske uspomene.

14/05/2026

Vaganski vrh i Tulove grede
08.-10.05.2026.

U organizaciji HPD Metković, članovi društva proveli su tri nezaboravna dana na Velebitu, istražujući njegove ljepote, osvajajući vrhove i uživajući u jedinstvenim krajolicima hrvatske planinske ljepotice.

Prvi dan – Dolazak i upoznavanje s Velebitom

Polazak iz Metkovića protekao je u dobrom raspoloženju i uz nezaobilazne planinarske priče. Put nas je vodio prema južnom Velebitu, uz povremena zaustavljanja za odmor i uživanje u pogledima koji su najavljivali ono što nas očekuje tijekom narednih dana.

Dolaskom na Velebit dočekali su nas svjež planinski zrak, miris borovine i tek pokoja kap kisa koja nije narusavala odlicno raspolozenje. Nakon smještaja i kraćeg odmora prvi dan je uljepsala proslava rodendana dvoje clanova. Uz pjesmu, prijateljsko nadmetanje u igrama, odlicnu spizu, tortu i jos bolje raspolozenje vecer je protekla u veselom druzenju pokazajuci da je planinarenje vise od hodanja - prilika za druzenje, stvaranje uspomena i zajednistvo.

---

Drugi dan – Uspon na Vaganski vrh

Drugi dan bio je rezerviran za glavni cilj izleta – uspon na Vaganski vrh, najviši vrh Velebita i jedan od najljepših planinarskih ciljeva u Hrvatskoj.

U ranim jutarnjim satima krenuli smo stazom koja nas je vodila kroz raznolike velebitske krajolike – od šumskih dijelova do kamenitih visoravni i otvorenih grebena. Staza je odmah na pocetku pokazala tko je glavni, bez velike price, stedeci dah i pazeci na korak polako smo se uspinjali izmjenjujuci nakupine lisca i snijega pod gojzericama. Vrijeme nas je poslužilo, a ugodna temperatura i povremeni povjetarac olakšavali su uspon.

Tijekom hodanja mogli smo uživati u prekrasnim pogledima na more, otoke i prostranstva Like. Svaki korak donosio je novu panoramu i dodatni razlog za fotografiranje i divljenje prirodi.

Dolaskom na Vaganski vrh trud i umor brzo su pali u zaborav pred velicanstvenim pogledom koji se pruzao na morsku pucinu, otoke i prostranstva velebitskog krsa.

Nakon odmora i uživanja na vrhu uslijedio je povratak prema smjestaju.

Ostatak dana je nastavio tamo gdje smo stali vecer prije. Druzenje, pjesma i smijeh do dugo u noc.

---

Treći dan – Tulove grede

Posljednji dan našeg boravka na Velebitu posjetili smo Tulove grede, jedan od najprepoznatljivijih i najfotografiranijih dijelova Velebita.

Impresivne stijene, surovi krški oblici i pogled koji se pruža prema moru i Ravnim kotarima ostavili su snažan dojam. Poseban osjećaj pružala je činjenica da se nalazimo na prostoru koji je kroz povijest bio važan prolaz između primorja i unutrašnjosti.

Iako je setnja među stijenama Tulovih greda bila je prilika za opuštenije planinarenje i fotografiranje snazno se osjetila posebna atmosfera Velebita koju ispunjavaju tisina, snaga prirode i prostrantvo dokle.pogled seze.

---

Zaključak

Trodnevni boravak na Velebitu još je jednom pokazao koliko planinarenje donosi više od samog osvajanja vrhova. Zajedništvo, boravak u prirodi, međusobna podrška i stvaranje uspomena ono su što ovakve izlete čini posebnima.

Veselimo se novim planinarskim avanturama i susretima na stazama.

HPD Metković

16/04/2026

15/04/2026

Bojin k*k-12.04.2026.
Prošli vikend HPD Metkovic se zaputio na Bojin k*k na 1110 m, jedan od najljepših stjenovitih krajolika u Hrvatskoj i izdvojeni dio NP Paklenica. I mogu reći – baš pogođen izbor za bijeg iz svakodnevice. Ekipa raspoložena, vrijeme idealno, a priroda… standardno velebitski moćna. Staza je odmah na početku dala do znanja da neće biti baš šetnjica – malo strmije, malo kamenito, ali ništa što dobra volja i povremeni gutljaj vode ne mogu riješiti. Kako smo dobivali na visini, otvarali su se sve ljepši vidici – kombinacija šume, stijena i daljine koja uvijek malo “resetira glavu”. Naravno, tu su i nezaobilazne fotke, jer ako nema slike – kao da nisi bio. Kako smo se približavali samom vrhu Bojin k*k, teren je postao malo zahtjevniji, tipicni krski. Više kamenja, malo penjanja rukama, više koncentracije – ali baš taj dio je mnogima i najdraži. Onaj trenutak kad više ne ideš samo nogama nego se “uključi cijelo tijelo” daje poseban gušt. Čudno kako priroda brzo uvede disciplinu-manje price, vise koncentracije, pazi se na svaki korak. Dolazak na vrh – nagrada za sav trud. Pogled puca na sve strane, onaj osjećaj tišine i prostora koji je teško opisati ako ga ne doživiš. S vrha se otvara pogled na Vaganski vrh i Sveto brdo, na otok Pag, te na čitavo Veliko Rujno. Kamene galerije koje kao da su nikle iz livada koje ih okružuju. Posebno poglavlje ovog izleta zaslužuje silazak uz sajle – trenutak kada planinarenje lagano prelazi u “avanturistički sport”, barem u našim glavama. Kako silazak napreduje, hvatanje za sajlu postaje sve čvršće, a koraci sve pažljiviji. Glavni komentar koji je odzvanjao kao jeka - Samo polako!Naravno, tu su i oni koji elegantno prolaze dionicu, kao da su to radili sto p**a – i oni drugi koji vode tihi unutarnji monolog o tome zašto nisu ostali doma. Sve u svemu, odlična kombinacija adrenalina, koncentracije i međusobnog bodrenja. Silazak uz sajle nije samo dio staze – to je iskustvo koje testira živce, ruke i povjerenje u vlastite cipele. Ali upravo taj dio na kraju bude među najzabavnijima za prepričavanje.Bojin k*k je definitivno vrijedan posjeta. Uz dobru ekipu i malo volje, garantira odličan dan u prirodi. Sad ostaje samo pitanje – gdje idemo sljedeće? 💪

05/04/2026

HPD "Metković" želi...

24/03/2026

Mljet, otok u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, bio je naše odredište u nedjelju, 22.03. 2026. Kada je cestovna povezanost dobra, a ceste kvalitetne, i taj Mljet čini se iznenađujuće blizim. Nakon pola sata vožnje stiže se do Prapratnog, odakle trajekt vozi na Mljet. Već nakon četrdesetak minuta uplovili smo u Sobru, gdje trajekt pristaje.
Odakle naziv Mljet?
Pretpostavlja se da ime vuče korijen iz grčke riječi Melita ili lat. Mel (med), što bi značilo "medeni otok", što ne čudi zbog guste šume ovog otoka i pčela koje tamo obitavaju.
Ovaj put odlučili smo se za svojevrsni "camino". Riječ camino u osnovi označava put, stazu ili cestu, koji najčešće povezujemo s hodočašćem i osobnim duhovnom rastom. Mi smo tako rasli koračajući od Sobre do Babinog Polja, zagrijavajući se za početak staze koja vodi do najvišeg vrha Mljeta -Veliki (Velji) grad, visok 514 metara. Pješačeći najbolje upoznajemo otok i lakše zamišljamo kako je izgledao kroz povijest.
Nebo blago sivo, sunce pomalo skriveno baš onako koliko nam je trebalo za svježinu na ovom dugom putu. Sa ceste smo skrenuli na Austrijski put, predivnu uvertiru u neka davna vremena. Idilične slike prirode, šuma koja nam je bila suncobran i travnjak posut tratinčica a činili su da se osjećamo kao u bajci. No Austrijski put na određenom mjestu nije više prohodan, pa se trebalo vratiti na cestu koja vodi prema Babinom Polju. Babino Polje najstarije je i najveće naselje na Mljetu. Slaveni su ovdje odavno pristali, otkrili plodna polja i ostali na otoku. Mjesto je poznato i po Odisejevoj špilji, gdje je prema mitologiji, bio zatočen Odisej.
Koračajući kroz mjesto prema početnoj točki uspona, prolazili smo pokraj starih kamenih kuća koje i danas prkose modernim zdanjima, pričajući svoju vlastitu priču o vremenu koje je prošlo, ali ostavilo trag.
Staza koja vodi do Velikog grada okarakterizirana je kao zahtjevna. Nakon blagog početka postaje sve strmija i oštrija. Nakon pedeset minuta uspona stigli smo na vrh. Malo je nedostajalo da sunce izađe i potpuno otvori vidike, oboji more u intenzivniju plavu i uljepša nam još koju fotografiju. No, prizor koji se pruža u svim smjerovima ne umanjuje ljepotu.
Nakon kraćeg predaha i okrijepe trebalo je sići s vrha i vratiti se istom trasom prema trajektu. Bio je to dan ispunjen velikim brojem koraka, ali i lijepim druženjem te duhovnim rastom. U strahu da bismo mogli zakasniti na trajekt, ubrzali smo korak, ali ipak smo pronašli dovoljno vremena za zasluženu kavicu u caffe baru "Stiga", nakon prohodanih 18km. Umor se vidio i osjetio na trajektu, ali osmjeh na našim licima govorio je sasvim suprotno-govorio je sreća.

17/03/2026

U mnogim mitologijama upravo su bogovi oni koji su prebivali na visinama. Ondje, blizu neba, gdje se stijene izdižu, a pogled ide iznad zemaljskoga, čovjek osjeća da dotiče nešto veće od sebe. Planina je oduvijek bila most prema onom božanskom -izvoru moći i boravak nedodirljivih. U potrazi za tim rajskim mjestima i vidicima, u nedjelju 15.03.2026. HPD "Metković" zaputilo se na Pelješac, u Orebić- da budemo bliže nebu.
Sveti Ilija (961m), najviši je vrh poluotoka, jedno je od njegovih najveličanstvenijih planinarskih odredišta. Prema predaji, nekoć se nazivao "Perunovo brdo", po Bogu gromova kojeg su Slaveni štovali. Na njegovim padinama u 16. Ili 17. St. Izgrađena je crkva Sv. Ilije, kasnije razorena od čestih udara groma. Perunovo ime zamijenio je Sveti Ilija, a još se nalazi i naziv "Planina zmija"- jer obitavaju i zmije. No, neki misle da taj naziv dolazi od strmih padina čije cik-cak linije nalikuju tijelu zmije. Lokalni ljudi ga zovu jednostavno Sv. Ilija.
Tri staze vode na vrh: Gornja Nakovana-Sv.Ilija, Orebić-Sv.Ilija i ona iz zaseoka Ruskovići, koju smo ovog p**a odabrali - nešto zahtjevniju, ali zasigurno najljepšu.
Kad nas je napustio jedan prijeteći oblak, i razgrnulo se sunce, dan je postao savršen. Bila je to pozivnica za mnoge planinare koje smo susreli na stazi. Početak staze vodio je kroz šumu, njezinu hladovinu i mir, kao da nas priroda priprema za ono što slijedi. Kako se nagib povećavao, a krošnje prorjeđivale, pred nama se otvarala sve veća ljepota: more, otoci i otočići slika koja se stalno mijenja, a uvijek ostaje čarobna. Uz takav prizor, niti jedan korak nije bio težak. Staza se zatim smirila i spustila u crnogoričnu šumu, gdje se spaja s ostalim putovima prema vrhu. Na oko 800m n/m stoji mala kamena kućica koju je dao sagraditi nadvojvoda Karlo von Habsburg za svoje lovačke pohode. Danas obnovljena, pripada HPD-u "Sveti Ilija" iz Orebića. Nakon kratkog odmora , nastavili smo uspon i za nešto manje od tri sata stigli u vlastiti komadić neba. Tko god je ikada kročio na planinu zna: jednom kad se pogleda taj beskraj, rađa se glad. Glad za visinama, za vidicima, za ljepotom koja ti se utisne pod kožu. Koliko god p**a se popeli na Svetog Iliju, taj pogled nikada ne izgubi čar.
Sa vrha pogled se otvara prema cijelom južnom Jadranu. Pred nama siluete Biokova, Mosora, delte Neretve, te otoci- Korčula, Brač, Hvar, Vis i Mljet- svi dio iste veličanstvene slike. A ne prošetati do vidikovca bila bi prava šteta: odande se Pelješac vijugavo pruža u svojoj punoj ljepoti, u svim nijansama plave, dok se Korčula čini kao da je na dohvat ruke.
Dugo smo ostali na vrhu, upijajući taj mir i ljepotu, a zatim odlučili spustiti se stazom koja vodi prema franjevačkom samostanu i zavjetnoj crkvi Gospe od Anđela iz 15.st. Danas taj vidikovac ne čuva strateške interese, već nešto mnogo važnije -tišinu, ljepotu i onu posebnu toplinu koja ispuni čovjeka čim zastane i udahne.
Kružna tura zaključila se osjećajem potpunosti i p**a i truda. Sve je vrijedilo za oni što nam je Ilija dao.

10/03/2026

Sutvid - Vrh Velika Kapela (1155m)
U duhu stare latinske izreke carpe diem-iskoristi dan, priliku i trenutak, jer sutra možda nećeš - članovi HPD-a Metković odlučili su jedan takav dan pokloniti planini. Tako smo ponovo krenuli prema Sutvidu, vrhu u sastavu golemog i zadivljujućeg masiva Biokova, koji nas iznova podsjeća koliko je priroda raskošna u svojoj jednostavnosti.
Odakle Sutvid? Odgovor, kao i često u našim krajevima, vodi u staroslavensku mitologiju. Ondje se spominje Svetovid, bog svjetlosti i proročanstva, pa se vjeruje da je Sutvid jedna od njegovih varijanti.
Bio je 08. ožujka - Dan žena- a mi smo ga obilježili na neobičan, ali iznimno lijep način: usponom koji nije nimalo lagan.Staza započinje u Živogošću i odmah nas suočava s ozbiljnim nagibom od 27% - usponom koji se ne zaboravlja. ( I noge pamte). Već na početku pridružio nam se razigrani pas, vjerni planinarski pratilac, koji nas je pratio gotovo do završnog dijela uspona, onog koji traži i ruke i noge. Tamo je ipak odustao - a nije čudno, taj je završni dio uistinu najzahtjevniji. Do vrha se stiže u prosjeku za tri sata. Ako je i bilo patnje, nagrada nas je čekala. Koliko god riječi upotrijebili, teško je opisati tu ljepotu. S visine se čini kako gledamo svijet s oblaka. Iznad nas beskrajno plavetnilo neba, ispod nas golemo plavetnilo mora. Kao da stojimo u međuprostoru, na prijelazu između dvije tišine. U toj neopisivoj mirnoći svatko je poželio ostati još malo, sačuvati taj trenutak, sakriti ga u sebi od zaborava. Nakon dugog izležavanja na suncu i zamišljenih pogleda prema pučini, došlo je vrijeme za povratak. Silazak je, kao i uvijek, prošao brže. Pri dnu staze ponovno nas je čekao naš psić, sad već kod kuće, pozdravljajući nas cviležom.
A dan smo završili kako i priliči "Danu žena" - uz kavicu i kolače, s osmijehom i osjećajem da smo sebi darovali nešto posebno.

24/02/2026

Kimet, 22.02.2026.
Kad nam nebo nakon toliko kišnih dana u veljači napokon podari sunce, bila bi šteta ne susresti se s prirodom.
Tako je HPD "Metković" u nedjelju, 22.02.2026.godine, organizirao izlet na Kimet, 1536 metara visok vrh Biokova.
Biokovo je moćna i krševita planina koja se suvereno uzdiže iznad makarskog primorja. Na prvi pogled djeluje blisko i pitomo, ali u stvarnosti je surovo, divlje i impresivno.
Uputili smo se prema Makarskoj, prošli Biokovska vrata, no u blizini "Nebeske šetnice" (Skywalk) cesta je bila zatrpana snijegom i nije se moglo dalje autom. Uzeli smo ruksake i započeli zagrijavanje hodanjem po snijegu sve do početka staze za Kimet.
A otkud "Kimet"? Postoje mnoga tumačenja-jedno govori da riječ označava nevrijeme, a drugo se povezuje s pojmom vrijednosti.
Uspon traje oko dva sata. Hodati je trebalo oprezno jer je snijega bilo na mjestima dosta pa su noge često propadale, ali to je svakako bilo novo i posebno iskustvo planinarenja. Nakon otprilike dva sata stigli smo na vrh. I tu zaista se može upotrijebiti ono drugo značenje Kimeta - vrijedilo je.
Pogled je bio božanstveni prema moru i otocima, Hvaru, Braču, dok smo stajali na bijelom, snježnom pokrivaču koji se stapao s nebom i kao da dodiruje more. Lagani vjetar nas je polako tjerao s tog idiličnih prizora, od kojeg se teško odvojiti, ali trebalo je krenuti natrag. Tako je završilo još jedno predivno druženje s prirodom.