Problematika nogometa u mlađim uzrasnim kategorijama

10/04/2026

Kada trener ignorira roditelje - klub ne gubi samo glas sa tribina, nego gubi temelj!!!

Roditelji nisu “publika sa zadatkom da apludiraju”. Oni su logistika, emocija, financijska podrška i, možda najvažnije, most između djeteta i kluba. Ignorirati ih znači presjeći komunikaciju na mjestu gdje se najviše gradi povjerenje. A bez povjerenja, nema ni sistema.

Trener koji zatvori vrata prema roditeljima često misli da štiti autoritet. U stvarnosti, on ga potkopava. Jer autoritet se ne gradi tišinom i distancom, nego jasnom, otvorenom i poštenom komunikacijom. Roditelj koji ne zna šta se dodađa - počinje da pretpostavlja. A pretpostavke su najbrži put do nezadovoljstva.

U takvom ambijentu:
- svaka odluka trenera postaje sumnjiva
- svaka minutaža postaje problem
- svaka greška postaje nepravda

I vrlo brzo, umjesto podrške, klub dobije šapat po tribinama, poruke po hodnicima i tiho povlačenje djece iz sistema.
Najveća šteta? Ne vidi se odmah na tablici.

Vidi se kasnije - kada nema novih igrača, kada se generacije raspadaju i kada klub ostane bez svoje baze. Jer omladinski pogon ne živi od rezultata, nego od odnosa.

Pametan trener zna granicu:
roditelj nije izbornik, ali nije ni neprijatelj.

Ignorirati roditelja je luksuz koji nijedan klub, pogotovo na našem prostoru, ne može sebi priuštiti.

Jer kad roditelj ode - s njim često ode i dijete.
A kad djeca odu - klub više nema budućnost.

11/03/2026

⚽ Roditelji, zapamtite:

Kad gledate utakmicu svog djeteta, ono ne traži savršen šut ,drobling– već vaš ponos.
Ne vičite, ne kritizirajte… samo bodrite.
Rezultati se zaborave, ali osmijeh s tribina i riječi „Bravo, sine/kćeri!“ pamte se zauvijek!!!!

05/03/2026

STRAH OD GREŠKE KOD MLADIH NOGOMETAŠA

U svijetu sporta, posebno kod mladih nogometaša, jedan od najvećih neprijatelja uspjeha nije protivnički tim, već strah od greške. Kada dijete previše brine o tome da neće pogriješiti, ono gubi spontanost i kreativnost, a igre koje su nekada bile zabava postaju izvor stresa.

Strah od greške često nastaje zbog prevelikih očekivanja — roditelja, trenera, pa i samog igrača. Kada djeca misle da ih svaka pogreška čini lošima ili da će biti kritikovani, oni počinju igrati sigurno i bojati se rizika. Umjesto da probaju nove trikove, da se usude driblati ili šutirati, biraju opcije koje su “sigurne”, ali ne dovode do rasta.

Taj strah ima i fizičke posljedice. Mladi igrači mogu zaboraviti osnovne tehnike, usporiti reakcije ili se ukočiti u ključnim trenucima utakmice. Često se desi da talentovani igrač ne pokaže svoj puni potencijal upravo zbog ove unutrašnje barijere.

Kako pomoći mladim igračima da savladaju strah od greške?

Poticanje pozitivnog okruženja: Treneri i roditelji trebaju pohvaliti trud i hrabrost, a ne samo rezultat. Svaka greška je prilika za učenje.

Prihvaćanje pogrešaka: Djeca trebaju razumjeti da su greške normalan dio učenja i da ih čak i najbolji igrači prave.

Fokus na proces, ne na rezultat: Umjesto “Moraš zabiti gol”, bolje je reći “Pokušaj dribling koji smo vježbali” ili “Odradi svoj pas što bolje možeš”.

Male pobjede: Postavljanje realnih ciljeva i slavljenje svakog napretka pomaže igračima da steknu samopouzdanje.

Na kraju, djeca koja nauče igrati bez straha od greške postaju kreativni, hrabri i motivisani igrači. Oni ne vide svaku pogrešku kao kaznu, već kao korak bliže svom cilju. Strah od greške se ne uklanja preko noći, ali sa pravim pristupom, postaje samo još jedna lekcija u sportu i životu.

28/02/2026

Mnogi roditelji odmah nakon treninga ili utakmice počnu analizirati igru, kritizirati greške ili postavljati pitanja koja mogu više naštetiti nego pomoći. Stručnjaci za psihologiju sporta jasno upozoravaju da pogrešne riječi poslije igre mogu srozati samopouzdanje djeteta, smanjiti motivaciju i čak povećati stres i strah od grešaka.

Zašto to nije dobro?

Nakon treninga ili utakmice, djeca su često emocionalno preplavljena – sretna, tužna, frustrirana ili umorna. U tom stanju intenzivne analize i kritike roditelja neminovno se doživljavaju kao pritisak, čak i kada su dobronamjerne.

Pravilo "30 minuta" - Psiholozi savjetuju da se ne raspravlja o meču 30 - 60 minuta poslije završetka kako bi dijete imalo vremena da se smiri, obradi osjećaje i ne osjeća dodatni emocionalni teret zbog roditeljskih komentara. Nakon najmanje 30 minuta biće otvorenije za razgovor i refleksiju.

Riječi koje stručnjaci savjetuju da izbjegavate poslije treninga ili utakmice
Ove fraze roditelji često nerijetko izgovore — ali one mogu imati suprotan efekat:

- “Zašto nisi napravio ovo bolje?”
- “Trebao si više raditi na…”
- “Ako nastaviš ovako, nećeš napredovati.”
- “Nisi pokušao dovoljno.”
- “Trener te nije stavio zato što…“
- “Šta si to danas radio?”

Takve komentare djeca često interpretiraju kao kritiku njihove vrijednosti, ne samo performansi. To povećava anksioznost i može umanjiti ljubav prema sportu.

Šta stručnjaci preporučuju da kažete umjesto toga
Umjesto opširnih analiza, stručnjaci naglašavaju važnost emocionalne podrške i pozitivnog okruženja:

“Drago mi je da sam te gledao kako igraš.”
“Vidim koliko si se trudio i to je najvažnije.”.
“Koji dio igre ti je bio najzabavniji?”
“Ponosan sam na tebe bez obzira na rezultat.”

Ovakve rečenice jačaju samopouzdanje i pomažu djetetu da se fokusira na razvoj, a ne na pritisak.

09/01/2026

TRENERI I RODITELJI- SAVEZNICI ILI RIVALI?

„Sportski trokut“ koji čine dijete u sportu, trener i roditelj, je sastavni dio sporta, posebice u mlađoj dobi. Trener je stručnjak, uči dijete novim vještinama i tehnikama te mu pomaže na sportskom putu. Roditelji su podrška, pomoć, uzor svojoj djeci i oni koji ih usmjeravaju.

I roditelji i treneri žele pružiti ono najbolje svojoj djeci i sportašima. I jedni i drugi se svaki dan trude naučiti djecu novim vještinama i pomoći im da postanu uspješni i sretni ljudi i/ili sportaši. No, što kada dođe do problema u tom trokutu, posebice između trenera i roditelja? Što kada roditelji daju dobronamjerne savjete, a treneru se to baš i ne sviđa? Što kada trener smatra da mu se roditelji upliću u posao i dijele savjete svom djetetu drugačije od onog što je on rekao? Što kada roditelji nisu baš zadovoljni trenerom?

Iako se i jedni i drugi trude i rade najbolje što znaju, može doći do problema u komunikaciji. Stoga je ključ otvorena komunikacija. Nađite mjesto i vrijeme potrebno za razgovor i otvoreno recite što vam smeta te pokušajte zajedno doći do rješenja. Dajte konstruktivne kritike, budite ih spremni čuti i razmislite kako biste mogli najbolje riješiti problem. Pri tome imajte na umu da su svi kutovi ovog trokuta nužni i da bi za dijete bilo najbolje naći kompromis.

Što kao trener možete napraviti?

Na početku sezone možete organizirati roditeljski sastanak na kojem ćete roditelje upoznati sa svojim načinom rada, ciljevima i očekivanjima te saznati njihova očekivanja od vas.

Postavite jasna pravila ponašanja u suradnji s roditeljima i zamolite ih da se pridržavaju zajedničkih pravila.

Pitajte roditelje za njihovo mišljenje i savjete, uključite ih u proces, ali postavite jasne granice. Suradnja je važna, ali trener je taj koji donosi konačnu odluku jer je on zadužen za trenažni proces i za njega odgovoran.

Podsjetite sebe, a onda i roditelje da je njihovo dijete još uvijek dijete, a ne profesionalni sportaš i da je primarni cilj bavljenja sportom u toj dobi zabava, tjelovježba i druženje s vršnjacima.
Objasnite roditeljima da poraz nije neuspjeh. Najvažniji je svakodnevni trud koji djeca ulažu, a svaki poraz je nova prilika za napredak. Pritom možete uvesti i mjerenje truda na treninzima kao jednu od mjera uspjeha.

Odredite vrijeme kad vam se roditelji mogu obratiti i odgovorite na sva njihova pitanja. Ako roditelji znaju kad vam se mogu obratiti, manja je vjerojatnost da će svoje nedoumice podijeliti s djecom i ostalim roditeljima ili u neprikladno vrijeme.

Pokušajte biti podrška i u teškim trenucima da se roditelji ne osjećaju kao da su sami kad je teško, a trener je prisutan samo kad sve ide po planu.
Što kao roditelj možete napraviti?

Pokušajte prihvatiti trenerov autoritet i poštovati njegovo mišljenje ako vaše dobronamjerne savjete vidi kao uplitanje u njegov posao. Objasnite mu da vam to nije namjera pa će vjerojatno i on imati blaži stav prema tome.

Ukoliko imate neke nedoumice, pokušajte to riješiti direktno s trenerom i prihvatiti njegov način rada čak iako se ne slažete sa svime. Ako trener nije uvijek spreman za razmjenu mišljenja, imajte na umu da komentari koje eventualno kažete pred djetetom dovode do rušenja trenerovog autoriteta što nije dobro ni za jednu stranu, a posebice ne za dijete.

Ako želite o nečemu pričati s trenerom, najavite mu to unaprijed i zatražite sastanak. Čekati da situacija eskalira nije dobro ni za koga.

Budite svjesni sposobnosti svog djeteta i pitajte trenera za stručno i objektivno mišljenje.
Podsjetite se da ste uzor svom djetetu i da će vaše dijete „prekopirati“ način na koji se odnosite prema treneru. Razmislite kako želite da se vaše dijete odnosi prema osobama koje predstavljaju autoritet.
Ako ste se sami bavili istim sportom kao i vaše dijete, ponudite pomoć treneru, ali naglasite da mu samo pomažete, a ne preuzimate njegovu ulogu. Dajte treneru do znanja da mu želite pomoći i da ste mu na raspolaganju, ali samo ako vas to zatraži.
Imajte na umu da trener može pogriješiti i prije nego što reagirate i prokomentirate njegovu odluku, dajte si vremena da promislite i razbistrite um. Mirne glave ćete moći bolje dati konstruktivnu kritiku koja neće biti shvaćena kao napad, a možda i shvatite da trenerova odluka nije toliko loša kako vam se u početku činilo.

Komunikacija ja dvosmjerna ulica. Budite iskreni, otvoreni i pokažite poštovanje jedni prema drugima. Dajte priliku svakome da kaže svoje mišljenje i doprinese razvoju djeteta. Vi ste članovi tima koje vaše dijete treba kako bi sazrijevalo u sportu što uspješnije, a samo podržavajući i skladni tim pun razumijevanja može uvelike olakšati sportski put djece.

Izvor:mentalnitrening.hr

04/01/2026

Roditeljske bolesne ambicije (autor:Slaven Bilić)

Roditelji vrlo često svoju djecu maltretiranjem pokušavaju pretvoriti u vrhunske sportaše. No, to je provjerena formula da se stvore nesigurni ljudi, osakaćeni kao osobe.

Nogomet sam počeo trenirati s devet godina, kada sam krenuo u treći razred osnovne škole. U to vrijeme to je bila nekakva normalna dob za početak bavljenja nogometom. I neću vas pilati o mojim nogometnim počecima. Nije mi to namjera. Ali ću u par crta reći nešto o njima. Možda će pomoći djeci i njihovim roditeljima da shvate ono najbitnije - da nema garancija da će talentirano dijete postati dobar nogometaš.

Dakle, moj put od prvog treninga do prve utakmice za seniore Hajduka bio je otprilike ovakav. Najprije sam bio dobar, talentirani dječak. Ne Bogom dan talent, ali dobar. Među najboljima u svojoj osnovnoj školi. Kao takav sam se i upisao u Hajduka. Sve je bilo dobro i perspektivno do prijelaza iz osnovne u srednju školu. Tad su nastali problemi.

Uhvatio me tzv. adolescentni rast. Laički rečeno, to je česta pojava kod djece kada u kratkom periodu puno narastu, kosti se izduže, mišićna masa i druga vezivna tkiva to ne prate ravnomjerno, kasne i uslijed toga dolazi do disbalansiranosti i gubitka koordinacije. U manje od godinu dana narastao sam gotovo 15 centimetara i postao, kako mi u Dalmaciji kažemo, 'smotan' za ozbiljno bavljenje nogometom.

To je trajalo skoro dvije godine. Bio sam visok, a nerazvijen i bez koordinacije. Pomalo frustriran gledao sam druge kako me 'gaze', kako su brži i bolji. Naravno, trener me potjerao u Hajdukov drugi, sporedni pogon - Lavčević, gdje sam proveo dvije i pol godine. Kad su u mom tjelesnom razvoju stvari legle na svoje mjesto, vratili su me u juniore Hajduka i dalje je bilo OK (mada sam još par p**a imao turbulentnih faza dok se nije objektivno vidjelo da bi mogao biti dobar nogometaš).

Za vrijeme mojih 'teških' trenutaka drugi su napredovali. Neki zato jer su bili dobri i talentirani, a neki jer su se brže razvijali i tako fizički dominirali nad drugim momcima. Ta generacija (djeca rođena 1967., 1968., 1969.) bila je vrlo talentirana. Kao 12-godišnjaci smo bili označeni kao nasljednici zlatne Hajdukove ekipe koja je pod Ivićem harala Jugoslavijom 70-ih.

U Sergiju Krešiću imali smo fantastičnog trenera. Ali od svih tih dječaka samo ja sam dostigao najviši nivo. A bilo je i talentiranijih, i boljih, i bržih, i snažnijih, i upornijih od mene. Ali nisu uspjeli. Za neke od njih meni ni dan danas nije jasno kako nisu postali vrhunski nogometaši.

U kući su me podržavali, davali mi podstrek, ali nikad me nisu prisiljavali, tjerali ili inzistirali na tome da postanem vrhunski igrač (naprotiv, mami je puno bitnija bila škola). Mene je vodila ljubav za balunom, vodila me radost igre, prava strast. Ambicije mi nisu bile važne ni novac, ni karijera, ni prestiž, o tome nisam razmišljao. Moja želja je bila igrati balun. Doduše igrati u velikom klubu, kao što je Hajduk. Imao sam svoj san, slijedio sam san, a ne ambiciju. I uz talent, jaku volju, upornost i ljubav prema nogometu, sve ostalo je došlo prirodno.

Roditelji često guraju svoju djecu i žele da im djeca postignu vrhunske sportske rezultate. Nekad je to i produktivno, ali mnogo češće su to bolesne ambicije, koje jako oštećuju dječju psihu. Roditelj treba prepoznati talent, on je dužan djetetu stvoriti uvjete da taj talent procvjeta, on ga treba podržavati i eventualno kada dijete posustane, treba ga znati poticati, ali nikad se ne smije djecu prisiljavati, tjerati ih na aktivnosti ili vršiti negativan pritisak na njih.

Nema formule kako će dijete postati vrhunski sportaš i osnovni sastojak je i dalje nepoznat, ali recept sigurno sadrži djetetov talent, njegovu ljubav za taj sport i zainteresiranost, dosta upornog rada i roditelje koji dijete podržavaju bez bolesnih ambicija. I uz sve to potrebna je i doza sreće.

A kada iza djetetovog rada stoji nezdravi roditelj koji maltretiranjem pokušava prisiliti dijete da postane velik tenisač, nogometaš, plivač... onda je to sigurna formula da se stvore nesigurni i nekompletni ljudi, koji možda i postignu neke rezultate, ali ostanu osakaćeni kao osobe.

Ali ako dijete hoće, može, zna i voli, i roditelj to prepozna i podrži, onda se mogu stvoriti čuda kao što su Janica ili Blanka, Zec ili brojni nogometni velikani... Samo, ovo troje velikana nisu pravilo. Oni su samo pozitivni primjeri. I nisu ih stvorili Ante Kostelić , Joško Vlašić i Srđan Ivanišević . Oni su ih samo podržali, pogurali kada su bili u kriznim razdobljima, omogućili im najbolje uvjete... Ali ne bi mogli ništa da njih troje nisu bili nevjerojatno talentirani za sport i da nisu imali vrhunske tjelesne i psihičke predispozicije da postanu vrhunski sportaši.

Uostalom, puno je djece počelo igrati tenis na Firulama kada i Goran. I puno je bilo i privatnih trenera, ispisivanja iz redovne škole, zanemarivanja drugih stvari u životu. A samo je Goran uspio. Drugi nisu. I nije to tragedija. Naprotiv. Bit sporta i je u tome da se razvije tijelo, da se steknu radne navike, u kolektivnim sportovima da se razvije smisao grupnog djelovanja, pomaganja prijatelju, da se razvije kombinatorika i motorika...

Ali tragedija je kada dijete sve baci na sport. I nakon što ne uspije, ostane nerealiziran i u sportu i obrazovanju. I upravo tu je uloga roditelja krucijalna. Njihova odgovornost je da dijete pravilno usmjeri i podrži u njegovim snovima. Djetetovim, a ne njegovim. I da bude koliko-toliko objektivan u procjeni svog djeteta. A to je najteže. I meni kod moje djece. A ne da se 'upeca' na čestu priču trenera da mogu od bilo kojeg djeteta napraviti novog Gorana, Blanku ili Asanovića. Ne mogu sigurno. Jer da mogu, ne bi ove nazivali čudima.

P.S.
Najbolje što sam o tome pročitao rekao je Nikola Pilić . Na pitanje u jednom intervjuu može li kod talentiranih tenisača koji imaju 15 godina procijeniti koji će od njih postati vrhunski igrači, odgovorio je: "Ni govora. S 15 godina mogu eventualno procijeniti koji od njih neće biti veliki igrači."

Izvor: NET.hr
Autor: Slaven Bilić

25/12/2025

18/08/2025

https://www.facebook.com/share/r/1E6YCCEFUF/

17/07/2025

Nijedno dijete ne bi smjelo cijelu utakmicu provesti na klupi, bez prilike da zaigra.

Prava uloga trenera mladih nogometaša nije stvaranje zvijezda, već odgoj ljudi.

Činjenica je da velika većina djece koju treniramo – više od 99% – nikada neće postati profesionalni sportaši.

Zato je odgovornost svakog trenera da svakom igraču omogući priliku za igru, bez obzira na njegovu trenutačnu razinu znanja i vještina,jer svako dijete živi za utakmicu.

Jedini opravdani razlozi za ograničavanje minutaže trebaju biti povezani s ponašanjem, nedisciplinom ili izostankom zalaganja na treninzima.

Jer na kraju dana, puno je važnije odgojiti dobre, zdrave i odgovorne ljude nego pobijediti jednu utakmicu.💪⚽

25/12/2024

Sretan i blagoslovljen Božić svima🎄☃️❄️

20/11/2024

"POŠTUJMO NOGOMETNE S**E"

Zapamtite, bez sudaca nemamo igru. Tijekom svake utakmice nogometa, igrači pogrešno odigraju pasove ili propuštaju izgledne i obećavajuće prilike za postizanje pogodaka ,treneri će napraviti taktičku grešku, a suci će možda donijeti pogrešnu odluku.

Ali to nikada ne rade namjerno. Suci žele uživati u igri kao i vi, zato radimo zajedno i uživajmo u prelijepoj nogometnoj igri.Poštujmo s**e i njihove odluke, igrajmo fer i korektno i uživajmo u najljepšoj sporednoj stvari na svijetu.

17/10/2024

Proces treniranja mladog nogometaša sveobuhvatan je put koji obuhvaća tehničke, taktičke, fizičke, psihološke i društvene aspekte:

*Početna faza (6-12 godina)*

1. Razvijanje osnovnih vještina (dribliranje, dodavanje, primanje, bacanje golova itd.)
2. Uvod u jednostavne taktičke koncepte (pozicija, orijentacija, stvaranje prostora).
3. Poticanje kreativnosti i improvizacije.
4. Razvoj fizičke kondicije (brzina, okretnost, ukupna snaga, izdržljivost itd. )

*Razvojna faza (13-16 godina)*

1. Poboljšanje tehničkih vještina (driblanje, dugo dodavanje, precizno gađanje, brz i učinkovit prijenos lopte itd).
2. Uvod u složenije taktičke pojmove (formacije, koordinirana kretanja, izvršavanje funkcija).
3. Razvijanje razumijevanja igre (čitanje igre, predviđanje, preuzimanje inicijative itd).
4. Poboljšanje fizičke kondicije (snaga, izdržljivost, fleksibilnost).

* Faza specijalizacije (17-19 godina)*

1. Profiniranje specifičnih tehničkih vještina (po položaju i po situaciji u igri).
2. Razvoj strategije i taktike (analiza utakmice, taktičke prilagodbe itd).
3. Optimizacija fitnesa (S pogledom na visoke performanse).
4. Razvijanje pobjedničkog mentalnog sklopa (samopouzdanje, otpornost).

*Faza profesionalizacije (20+ godina)*

1. Izgradnja vještina i znanja.
2. Prilagođavanje na visokoj razini konkurencije.
3. Upravljanje stresom i tlakom
4. Razvoj liderstva i učinkovita komunikacija.

Potrebni aspekti:

1. Specijalizirani i iskusni treneri.
2. Personalizirani programi treninga.
3. Sudjelovanje na državnim i međunarodnim turnirima i natjecanjima.
4. Tehnološka i audiovizualna analiza performansi i povratnih informacija.
5. Psihološka i nutritivna podrška.
Šest Upravljanje vremenom i organizacija.
Sedam Akademski ciljevi.

Faktori koji utječu :

1. Genetika.
2. Obiteljsko i društveno okruženje.
3. Pristup resursima i mogućnostima.
4. Motivacija i posvećenost.
5. Ozljede i zdravlje.

Svaki igrač je jedinstven (drugačiji) i njihov trening proces može varirati. Međutim, ovi aspekti pružaju čvrste temelje za razumijevanje p**a do izvrsnosti u nogometu.

Nikad ne želiš učiti algebru kad još uvijek ne nauče dobro zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti.