23/06/2026
Teško nam je bilo odoliti da ne podijelimo ovaj tekst koji je napisao jedan od prvih Antitalenata.
Onima koji znaju o kome se radi i koji se sjećaju prvoligaskih dana Stare Dame, jasno je o čemu ovo razmišljanje govori.
Hvala ti Buba što si nas vratio u stare dane i pobudio one neke već skoro zaboravljene emocije.
Uvijek je lijepo vidjeti da stari navijači još uvijek duboko u srcu nose naš klub!❤️💪👏🤛
https://www.facebook.com/share/p/191J3mjcmN/
STARA DAMA I NJENI DJEČACI
Prvo o Staroj dami
Ja sam Buba, i prije nego kažem išta o nama, moram reć ko je ona.
Segesta. Stara dama s Kupe. Najstariji živi klub u ovoj državi.
Rođena 1906. godine, kad se lopta tek učila kotrljat po livadama Siska.
Nije imala milione ni reflektore. Imala je samo grad i ljude koji nisu znali za predaju.
Njene boje su crveno-bijele. Boje kluba. Boje grba i srca.
A boja našeg grada, boja Siska, je zeleno-plava. Boja Kupe, boja neba iznad Željezare, Rafinerije, boja čelika i nade.
Crveno-bijela na dresu, zeleno-plava u duši.
Segesta je vidjela prvu ligu, Intertoto, pune tribine i dane kad bi nas bilo deset na tribini.
Pala je u najniže lige, dizali su je, opet bi pala. Al’ nikad nije kleknula.
Segesta ne moli. Segesta trpi. Segesta ustaje.
Ona je kao Kupa, ponekad mirna, ponekad divlja, al’ nikad ne stane teć.
Kad uđeš na Gradski stadion i vidiš stare tribine, shvatiš,
ovo nije samo stadion. Ovo je dnevnik jednog zeleno-plavog grada.
Stara dama ne traži milostinju. Traži čovjeka koji će stat uz nju kad je najteže.
I zato je volim. Jer me naučila da se klub voli kad trebaš ostat u blatu i kiši.
Onda o nama Antitalentima
Ja sam Buba, jedan od njenih dječaka.
Došao sam iz Armade, s mora i Kantride, sa onim “krepat ma ne molat”.
Al’ kad sam prvi put stao ispod crveno-bijele zastave u zeleno-plavom gradu, ostavio sam sve ostalo kod ulaza.
Sjeli smo nas pet poslije utakmice. Ja iz Armade, Đone iz Torcide, Čavo iz BBB-a, Tino i Veljo iz Delija.
Pet tipova iz pet različitih priča, pet različih klubova.
Al’ te noći smo rekli jedno: “Od danas smo samo Antitalenti. Samo Segestini.”
Nismo imali para za velike zastave. Nismo imali razglas da nas čuje cijeli grad.
Imali smo samo inat. Onaj sisački, zeleno-plavi, kovan u čeliku i dimu s Kupe.
Imali smo zavjet.
Gledali smo kako veći, brojniji, glasniji dolaze na Gradski stadion.
Gledali smo jednu sekundu. Pa zapjevali glasnije od svih njih.
Jer Stara dama nas je naučila, ne brojiš ljude, brojiš srce.
Pjevali smo kad nas je bilo pet. Pjevali smo kad je padala kiša i kad je bilo 0:2.
Nisu nam vjerovali. Govorili su: “Šta će ovi izdržat?”.
Al’ mi nismo znali odustat. Znali smo samo ostat.
I svake nedjelje bi nas bilo više za jednog. Jer zeleno-plavi Sisak prepozna iskrenost.
Danas imam sijede i bore. Koljena me bole kad se penjem na tribinu.
Al’ kad čujem kako lopta udara o mrežu, stanem. Zatvorim oči.
I opet imam 17. Opet mi srce lupa crveno-bijelo za klub, zeleno-plavo za grad.
Ja sam Buba, klinac Armade, al’ odrasli čovjek Segeste i Siska.
Moje korijene nosim iz Željezare, al’ moje srce ostalo je ovdje, na Kupi, na Segesti, u Vrbini.
Dok Kupa teče zeleno-plava, dok se lopta kotrlja po travi Gradskog stadiona,
Ja ću bit tu. S promuklim grlom i istim zavjetom "Dilkana".
Antitalenti nismo broj na papiru.
Antitalenti smo mi koji ne odlazimo kad je teško.
Stara damo, dok ja dišem, ti živiš.
I dok zadnji Antitalent ne spusti zastavu, Segesta nikad neće pasti.
® Barbarossa
