13/05/2026
Na današnji dan 13. svibnja 1990. u Zagrebu je došlo do velikog okršaja navijača Dinama BBB-a i komunističke milicije.
Iako je prvi veliki sukob BBB-a sa milicijom bio 1988. na utakmici s Hajdukom kada su Torcidaši vikali s juga na istok „Ajmo purgeri!“, ovaj sukob je imao ogromne razmjere. Ranjen je velik broj komunističkih milicajaca, navijača, a ulicama Zagreba odjekivali su pucnjevi iz vatrenog oružja.
Jugoslavenski režim osobito je, poput svih totalitarnih režima, polagao pozornost da sport bude u potpunosti pod njegovom kontrolom. Najpopularniji od svih sportova, nogomet, tako je privlačio njihovu posebnu pažnju i bio umnogome sredstvom promicanja i veličanja komunističkih vrijednosti, a kasnije i velikosrpskih ideja.
Upravo su navijači splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama bili zbog svog izraženog hrvatskog domoljublja trn u oku jugoslavenskog šovinizma i komunističke diktature. Zbog toga je režim posebnu pažnju obraćao na ta dva kluba i njihove navijače.
Smrt Josipa Broza bila je dodatni okidač za ekspanziju srbijanskog nacionalizma pa su tako nogometni klubovi Crvena Zvezda i Partizan te njihovi navijači, korišteni kao udarne jedinice promidžbe ideja Velike Srbije i četništva, što se kasnije prenijelo i na ulice gradova srbijanske države.
Ali protuudarac došao je i na stadionima: među hrvatskim navijačima, prvenstveno BBB-a i Torcide, ali i Armade, Kohorte i drugih, javlja se otpor prema srbijanskim težnjama i otpor velikosrbijanskom šovinizmu. Upravo nogometni stadioni postaju mjesta gdje se prvo počinju nositi hrvatske zastave, pjevati zabranjene domoljubne pjesme, prizivati hrvatski povijesni junaci i svaki dugi oblik hrvatskog domoljublja.
Kako je vrijeme prolazilo, sukob se sve više produbljivao, a hrvatski navijači su bili pod velikom represijom komunističkog režima, nerijetko dobivajući višegodišnje robije (npr. slučaj bacanja pitomaca JNA u more na Rivi u Splitu).
Sukob na Maksimiru – kulminacija sukoba milicajaca i domoljubnih navijača
Sukob je kulminaciju doživio na današnji dan na stadionu u Maksimiru prije nikada odigranog susreta Dinamo – Crvena Zvezda. Navijači Crvene Zvezde, među kojima su bili ubačeni komunistički agenti i ubojice poput Željka Ražnjatovića Arkana, namjerno su izazvali sukob prije utakmice.
Prvo je na samom stadionu došlo do sukoba sa milicijom gdje je bilo ozlijeđenih na obje strane, a kada su se sukobi prenijeli na gradske ulice – stvari su izmakle kontroli.
Oko stadiona u Maksimiru čuli su se pucnjevi, palež vozila, izlazile su na ulice naoružane milicijske postrojbe, suzavci su bacani posvuda. Tada je prvi put napadnut i jedan vod Vojne policije JNA koji je jedva izvukao živu glavu.
Sukob je trajao do kasno u noć i milicija nikada nije dala pravo izvješće o njemu jer je to bio pravi općenarodni bunt protiv komunističkog ugnjetavanja. Građani Zagreba, koji nisu navijači, dolazili su na stadion kada su preko radija čuli što se događa, samo da bi obranili svoj grad.
Kada su se sukobi smirili, iza ponoći, navijači Zvezde su provedeni na vlak, koji je bio cijelim putem kroz Slavoniju napadan od ogorčenih i bijesnih Hrvata koji više nisu htjeli trpjeti prijetnje Slobodana Miloševića i srbijanskih čelnika.
Hrvatski navijači i Domovinski rat
Tako je ova utakmica bila zapravo mali uvod u ono što će se ubrzo dogoditi – Domovinski rat.
Brojni BBB-ovci, kao i pripadnici drugih navijačkih skupina Torcide, Kohorte, Armade i drugih, prvi su pohrlili golor
