17/08/2026
Šilo – Crikvenica 2026. 🏊♂️
Još jedan je iza mene.
Peti put sam stao na start tradicionalnog plivačkog maratona Šilo – Crikvenica, 3,5 km otvorenog mora između Šila i Crikvenice. I možda je baš zato ovogodišnji rezultat posebno zanimljiv.
**1:18:43.**
Moje najbolje vrijeme u svih pet plivanja.
2015. — 1:26:12
2016. — 1:24:07
2023. — 1:27:41
2024. — 1:19:55
**2026. — 1:18:43**
Dakle, drugi put ispod 1:20, 1:12 brže od dosadašnjeg najboljeg rezultata iz 2024. i ukupno 7 minuta i 29 sekundi brže nego na prvom nastupu prije jedanaest godina.
I ono što mi je možda najzanimljivije — ove godine nisam imao praktički nikakve specifične pripreme za maraton.
Ne zato što nisam imao vremena. O tome sam već dovoljno p**a pisao i ne vjerujem previše u „nemam vremena“ kao univerzalnu ispriku. Jednostavno mi plivanje ove godine nije bilo dovoljno visoko na listi prioriteta. Ljeto mi se većinom svodi na vrijeme sa sinom, posao i hrpu drugih obaveza, a kronični manjak sna ionako nije baš bio moj saveznik.
Dva dana prije maratona odradio sam dvije jutarnje smjene, s vrlo malo sna, a večer prije bio na koncertu Tonyja Cetinskog. Kući smo stigli iza jedan, odspavao sam nekoliko sati i to je otprilike bilo to od pripreme.
Dakle, očekivanja su bila poprilično skromna.
Čak me voditelj prije utrke pitao što očekujem, a moj odgovor bio je jednostavan: „Samo da budem unutar natjecateljskih sat i pol."
Prošlogodišnji maraton mi je, osim toga, ostao negdje u podsvijesti. Valovi su tada bili ozbiljna priča i, iako su mnogi iskusniji i stručniji od mene smatrali da se maraton nije trebao održati, odlučio sam na pola p**a zbog sigurnosti izaći na barku.
Tako da ove godine nije bilo samo pitanje mogu li fizički odraditi 3,5 kilometra, nego i ono malo dosadnije pitanje koje se negdje u glavi pojavi nakon takvog iskustva: „A što ako opet bude...“
Trema i nervoza bili su prisutni praktički do samog starta.
A onda je utrka krenula.
Kako kaže ona Fordova: ako vjeruješ da možeš ili da ne možeš, u pravu si.
Pokušao sam se sabrati, prestati razmišljati i jednostavno krenuti.
More je bilo donekle valovito, ali ništa strašno. Nakon prvog kilometra i svjetionika u Šilu, kada smo izašli na otvoreno more, dosta mi je pomoglo pratiti ženu s ružičastom kapicom koja je plivala ispred mene. Nakon toga sam se držao linije s još dvojicom plivača.
Što mi je, uz skoro četiri minusa dioptrije, ionako bilo praktičnije nego savjet „ciljajte zvonik“.
Nisam niti jednom morao stati. Kada bih se kraulom počeo ozbiljnije umarati, prebacio bih se na prsno, povremeno i na leđa, malo promijenio način rada i nastavio.
Nije bilo nikakve posebne filozofije.
**Samo još jedan zaveslaj.**
Pa još jedan.
I još jedan.
Pred kraj su se počela lagano javljati oba lista, ali ništa zbog čega bih ozbiljno razmišljao o prekidu. Kada sam konačno ušao u cilj, čuo sam od žene ispred sebe da smo na otprilike 1:18.
Bio sam oduševljen.
A onda sam, nakon 3,5 kilometra plivanja, napravio ono što je očito trebalo napraviti i gotovo odmah riješio problem koji more nije uspjelo napraviti.
Poskočio sam na zidić.
Desni list se momentalno skamenio.
Pametno. Vrlo pametno.
I baš kada sam pomislio da je to lijep način da završim cijelu priču, u publici sam ugledao poznato lice i cijeli je trud, napor i ono sitno unutarnje preispitivanje koje je trajalo prije starta odjednom dobilo svoj pravi kraj.
Postoji nešto teško opisivo u plivanju samom na otvorenom moru. Istovremeno je pomalo zastrašujuće, umirujuće i terapeutski.
More obožavam oduvijek i iznimno mi je drago što posljednjih godina, a pogotovo ove godine, sve više vidim taj odnos i kod Noe. Ima nešto posebno u tome kada dijete počne voljeti nešto što je tebi već godinama toliko blisko.
I onda se opet vratim na ono zbog čega mi ovakvi pothvati toliko znače.
Ljudi često uspjeh ili neuspjeh gledaju samo kroz početak i kraj.
Gdje si krenuo i gdje si završio.
Koji si bio?
To je vjerojatno i najčešće pitanje koje čujem nakon maratona.
A puno rjeđe netko pita koliko ti je trebalo. Ili još rjeđe — kako ti je bilo?
Ne uzimam to nikome za zlo. U natjecanju je rezultat važan. Ove je godine, primjerice, oboren i rekord staze s pomalo nestvarnih 38 minuta i to je zaista fantastično ostvarenje.
Ali meni osobno govori vrlo malo.
Kažeš nekome 1:18 i nekome će to zvučati odlično, nekome prosječno, nekome malo, nekome puno. Sve ovisi s čime uspoređuje.
A upravo tu mislim da ljudi često griješe, ne samo u sportu nego i u životu.
Netko tko ovaj maraton pliva u sklopu Cro Cupa, trenira svakodnevno i godinama gradi specifičnu plivačku formu, ima potpuno drugačiji cilj i potpuno drugačiji kontekst od nekoga tko uđe u more prvenstveno zato što ga voli i želi vidjeti može li preplivati 3,5 kilometra.
Uspoređivati ta dva rezultata nema puno smisla.
To bi bilo kao da čovjeka koji nikada nije trenirao dovedem na svoj trening i onda ga izazovem u zgibovima. Ja napravim određeni broj, on ne može napraviti niti jedan i ja njegov rezultat proglasim neuspjehom.
A zapravo je možda upravo napravio nešto što prije mjesec dana nije ni pomišljao da može.
Zato mislim da je sredina puno važnija od početka i kraja.
Jer upravo se u sredini događa život.
Tamo su treninzi, padovi, ozljede, pauze, povratci, nervoza, sumnja, umor, pogreške, mali uspjesi, odluke da nastavimo kada postane teško i sve one sitnice koje na kraju proizvedu ono što netko vidi kao „rezultat“.
**Rezultat je samo posljednja točka. Priča je sve ono između.**
I upravo zato se, kada govorimo o ovakvim stvarima, najviše volim natjecati sam sa sobom.
Ne zato što nije lijepo biti brži od nekoga drugoga, nego zato što je to jedina usporedba koja za mene dugoročno ima smisla.
Pomaknuti vlastitu granicu.
Probijati mentalne i fizičke barijere.
Vidjeti da možeš nešto što si jučer možda smatrao malo previše udaljenim.
Naravno, to ne znači biti bedast i pokušavati nešto očito pretjerano, nemoguće ili opasno. Neću nekome bez ikakvog iskustva preporučiti da se sutra ide penjati po stijenama bez sigurnosne užadi samo zato da „pomakne granice“.
Ali malo po malo, malim koracima, ljudi su sposobni za puno više nego što često sami sebi daju za pravo pokušati.
Ovaj mi je maraton to još jednom ponovio.
I možda mi je upravo zato ovogodišnjih **1:18:43** još draže.
Ne zato što sam bio brži od nekoga drugoga.
Nego zato što sam, s najmanje specifične pripreme do sada i relativno niskim očekivanjima, opet ušao u more i odradio ono zbog čega sam tamo došao.
Još samo jedan zaveslaj.
Pa još jedan.
I odjednom si na cilju.
Hvala svima koji su me se sjetili prije, tijekom ili nakon maratona, a posebno čestitke svima koji su ga ove godine isplivali.
Posebno mi je drago zbog mojih sumještana i sugrađana koji su također bili tamo i pokazali da se i mi možemo uhvatiti u koštac s ovakvim stvarima. Velike čestitke Marku i Anamariji, koji su ove godine ostvarili i najbrža crikvenička vremena u muškoj i ženskoj konkurenciji. A posebno mi je drago zbog Anamarije, koja je nekada i trenirala kod mene. Lijepo je vidjeti ljude koje poznaješ kako pomiču vlastite granice, svatko na svoj način.
I da — vraćamo se i dogodine.
Jer očito još uvijek nismo sve granice pomaknuli. 😉
A.
