12/04/2026
Kako to izgleda iz prve ruke?
Donosimo iskustvo polaznika više planinarske škole PD Kamenjak prethodne generacije Tome Dubrovića. 🍿Pripremite kokice, ima teksta.🍿
Visina. Planina. Širina.
VPŠ 2025.
Dobro se sjećam tog dana - bio je 16. dan listopada. Treću srijedu desetog mjeseca 2024. godine imali smo selekcijski intervju za višu planinarsku školu. Riječ „selekcijski“ posebno je odzvanjala u našim ušima, trtarošima i u srcu, a nekima i u petama. To je značilo da nećemo svi proći. Primaju 12 planinara, a prijavljenih je bilo više. Nekoliko dana prije ponovio sam sve što smo naučili u općoj planinarskoj školi. Usredotočio sam se na čvorove, znao sam da će to pitati, ali ni orijentaciju nisam ostavio po strani. Najdraži mi je čvor bila osmica. Tada još nisam znao koliko ću se njome družiti u godinama koje slijede, ali znao sam je napraviti do savršenstva. Na selekcijskom su me intervjuu pitali osmicu. Napravio sam je tako da bude šestica. Toni Karuza, koji nas je ispitivao (uz Borisa Kurilića i Filipa Žica), smireno mi je rekao: „bez nervoze“. Taj je čovjek uvijek smiren. Napravio sam je iz druge, savršene higijene. Dvostruki križni? Može. Orijentacija? Može.
Darijana, Gloria, Kristina, Lana, Martina, Nada, Antonio, Branimir, Fernando, Karlo, Neven i ja te smo srijede u prostorijama Planinarskog društva Kamenjak dobili veselu vijest da smo primljeni u višu planinarsku školu. Hrabri planinski svirači pod dirigentskom palicom Davora Mikete i Filipa Žica. Avantura je počela. Gotovo počela, čekali smo do siječnja iduće godine.
Kada smo vidjeli program škole unisono smo se složili da je, riječima pravih elokventnih školaraca, genijalan. Svima su se oči zadržale na Gran Paradisu, Velikom raju, vrhu koji prelazi četiri tisuće metara, jer većina je vladala prostorima koji započinju brojkom dva. To je bio vrhunac škole, dostupan tek u kolovozu, tura koja će osam mjeseci čekanja pretvoriti u cijelu vječnost. Program je bio složen na sljedeći način: predavanja u prostorijama kluba (isprika što ih u daljnjem tekstu neću podrobnije opisati) isprepletena terenskom, često višednevnom, nastavom. Zimski smo dio odradili u Sloveniji. Dva smo p**a vikende proveli na Vršiču u domu Erjavčeva koča, a jednom ispod Begunjščice u Domu pri izviru Završnice. Proljeće i ljeto bili su rezervirani za okolne ferate i ledenjake Johannisberg u Austriji i Gran Paradiso u Italiji.
Kronologija događanja
Kako to biva sa svakom školom, tako smo i mi na prvom satu, onom uvodnom, ponovili naučeno u općoj planinarskoj školi i prošli opremu koja će nam trebati za zimsko planinarenje. Na tom smo satu naučili da cepin ne ide bez dereza i kacige. Krplje, lopata, sonda, primopredajnik, pojas, uže... svakakva čuda koja navodno stanu u ruksak. Na papiru odlično, u ruksaku 25 kg. No, bio sam odlučan, nakon predavanja dignut ću kredit i rezervirati fizioterapeuta.
Na drugom smo uvodnom predavanju, na Velom vrhu, radili ono što se radi na drugom satu – ponavljali što smo naučili na prvom satu, uz nadogradnju novim tehnikama. Te su nam tehnike trebale...
.. za vikend u Sloveniji. Kraj je siječnja, a nas je put odveo na Vršič. Dva dana u Erjavčevoj koči s vježbama u i oko doma. Ovdje su već stvari postale ozbiljne. Prvi smo dan isprobali neprobojnost naših troslojnih jakna i hlača. U tim smo realnim uvjetima (kiša pomiješana sa snijegom) učili raditi snježna sidrišta. Zatrpali bismo lopatu, cepin, Martinin ruksak i nadali se da će nas izdržati dok „visimo“ na užetu. Bila je tu i jedna gljiva i brdo dobrog raspoloženja, u inat vremenu. Večera, spavanac u hladnoj sobi, hvala Nevene, te nakon doručka bili smo spremni za novi važan dan – učili smo ledenjački navez. Trebalo je izmjeriti uže, podijeliti ga na jednake dijelove, pusti dovoljno „šlinge“ za kiwi coil, staviti sponku u pojas, drugu sponku u pojas, treću sponku u pojas, napraviti šesticu, osmicu, prusik, leptira... bila nam je puna glava novih znanja. Vikend smo završili zadovoljni jedva čekajući novu dvodnevnu vježbu.
Prošao je mjesec i eto nas opet u Sloveniji, u Domu na izviru Završnice ispod Begunjščice. Prva je polovica veljače. Ovaj smo p**a bili usredotočeni na snijeg, odnosno na ispitivanje lavinoznosti, kretanje u lavinski opasnom terenu i na potragu za unesrećenima u lavini. Radili smo i vučje jame (bivak u snijegu). Zadatak je bio u dva sata napraviti funkcionalnu vučju jamu – privremeno sklonište za zaštitu od nepovoljnih vremenskih uvjeta. U grupi smo bili Nada, Lana, Neven i ja. Dva sata znoja, ali i zabave. Možda se ne bi uspjelo spasiti 100 % grupe, no mi smo bili fantastično zadovoljni rezultatom. Zadovoljni smo bili i s danom, i večerom, i udobnim krevetom.
U veljači smo još jednom posjetili Sloveniju. Drugi put te zime bili smo na Vršiču u Erjavčevoj koči. Uz nezaobilazno ponavljanje gradiva, taj smo vikend odradili i zimski uspon na Malu Mojstrovku. To je bio dan kada smo svjedočili surovosti planine – spašavanje unesrećenoga helikopterom. Nažalost, to nije bila jedina situacija tijekom trajanja škole koja nam je pokazala koliko je naš sport opasan i kako je malo dovoljno da nam uzme jako puno.
Zima je (pre)brzo prošla, a proljeće nam je, uz laste, dovelo i novo poglavlje u našoj visokogorskoj edukaciji – ferate. Prva je proljetna vježba bila na Velom vrhu, a označila ju je jedna riječ – abseil. Visoka stijena, mi na vrhu, a ja s jednom jedinom idejom u glavi: „sada kada mi život ovisi o gurtni, možda sam trebao kupiti onu skuplju“. Jedan pogled dolje i trnci su prošli cijelo tijelo. „Vjeruj opremi“, rekli su, „vjerujem opremi“, rekao sam i našao sam se podno stijene u jednom (zabavnom) hipu. Stekao sam novog najboljeg prijatelja kojem se veselim svaki p**a kada doznam da ćemo se družiti. Ah, abseil, BFF.
Zaredale su se ferate, najprije Gradiška Tura u Vipavi pa Bruno Biondi pored Trsta. Bili su to jednodnevni izleti u kojima smo učili tehnike spašavanja unesrećenoga na osiguranim putovima. Na ferati Bruno Biondi odradili smo abseil u tri dužine. Bio sam u ekstazi. U tri dužine.
Prva „velika“ tura na red je došla u drugoj polovici srpnja. Išli smo na Johannisberg, vrh visok 3453 metra. Dva kombija puna druženja, smijeha i uzbuđenja krenuli su put Austrije. Za naše je limene drugare kraj p**a bio vidikovac Kaiser-Franz-Josefs-Höhe na kraju panoramske ceste Grossglockner Hochalpenstrasse. Parkiravši kombije uputili smo se prema Oberwalderovom domu na 2973 m. To nam je bila baza za vježbe i uspon na Johannisberg. Nažalost to je bio dan kada su nam planina i visina drugi p**a pokazale svoju surovost. Bili smo svjedoci pada s ferate, s visine od 50-ak metara. Kako smo se našli prvi na mjestu događaja, naši su vodiči Davor i Filip odmah pozvali gorsku službu spašavanja te su pohitali pomoći unesrećenoj osobi. Prizor nije bio lijep, a ozlijede su bile teške jer planinarka nije imala nikakvu zaštitnu opremu. Nakon dolaska helikoptera nastavili smo put prema domu vidno potreseni događajem koji se odvio pred našim očima. Zvjezdano nebo imalo je posebnu zadaću te noći, umiriti misli i pripremiti um za sutrašnji uspon. Ujutro je sunce pokazalo svoju snagu i vratilo osmjeh uzbuđenja u naša tijela te smo krenuli na novi najviši vrh na kojem sam ikad bio. Odradili smo prvi prelazak ledenjaka „u praksi“ na kojem smo primijenili sve što smo naučili u školi. Novi vrh, nova uspomena, novi pogled na zadovoljna lica ljudi koje volim, nova slika zaključana u ladicu uspomena.
Sljedeća je tura, nažalost i zadnja, bila na Gran Paradiso – vrhunac naše škole, vrh Madonna visok 4054 metra. Mogao bih se raspisati o ova četiri nevjerojatna dana u Italiji, no nesebično sam to prepustio Lani (imat ćete priliku pročitati i njen tekst). Ja ću biti kratak: dva kombija, deset sati vožnje u jednom smjeru, „baza“ u domu Vittorio Emanuele II, visinska priprema odlaskom na vrh Tresenta na 3609 metara (meni jedna od najdražih tura ikad), uzbuđenje i noćni odlazak na vrh Madonna preko ledenjaka hodajući u četiri naveza, povratak u dom i dan pun dojmova, dva kombija, deset sati vožnje i povratak u Rijeku. Nezaboravno iskustvo s prijateljima koji su u ovih nekoliko mjeseci postali i ostali trajan osmijeh na mom srcu i velika sreća u duši.
Tom je turom naša priča više planinarske škole završila. Nedorečeni osjećaj kraja jednog poglavlja u našim životima koji je svima došao brzo i nenadano. No, ostalo je prijateljstvo, ostala je ljubav prema visokom gorju, pomicanju granica i istraživanju novih lijeposti visina.
Što reći za kraj? Viša planinarska škola nije za svakoga. Ako gajite ljubav prema planinama, stijeni, markiranom i nemarkiranom bespuću, visokom gorju i strmoj padini, ako ste svjesni rizika koji dolazi na prostorima prekrivenima vječnim snijegom, tankog zraka i niske temperature, ako imate nemir u nogama i prsima čim jedan vikend ostanete ispod oblaka i nije vas strah da će ta korica leda kojom koračate puknuti, a tamna vas pukotina ispod nje uzeti, onda nema boljeg savjeta kojeg vam mogu dati od onog da se prijavite u višu planinarsku školu. Svaka je planina rizik i koliko mnogo daje dok se družite s njom toliko mnogo može i uzeti, a škola je tu da vas nauči tehnikama, vještinama i znanjima kojima će boravak i kretanje u visokom gorju biti postojanog koraka, a vaš doživljaj i mir koji osjećate posebni jer ćete ih znati što sigurnije vratiti kući, do sljedećeg izazova.
Tomo Dubrović
Ako si se prepoznao/la u njegovim riječima i već se vidiš kao dio nove generacije polaznika više planinarske škole, spreman/na izaći iz zone komfora, učiti od iskusnih vodiča i napraviti ozbiljan iskorak u planinarskom svijetu, znaš što ti je činiti.
Broj mjesta je ograničen, zato ne čekaj zadnji trenutak.
Prijavi se i osiguraj svoje mjesto na vrijeme.
https://pd-kamenjak.hr/obavijesti/upis-u-vi%C5%A1u-planinarsku-%C5%A1kolu-202627/
