26/05/2026
Sokolice HPD-a Sokolovac ispenjale krov Hrvatske i pokazale što znači prava planinarska volja🦋
Dinara osvojena srcem, upornošću i zajedništvom koje se ne zaboravlja.
Planinarski izlet na Dinaru u organizaciji HPD Sokolovac Požega
Među planinarima se uvijek prepričavaju priče o raznim usponima. Posebno mjesto zauzimaju oni najteži jer upravo njima volimo naglasiti vlastiti uspjeh i snagu – fizičku, ali i onu unutarnju, snagu uma i odluke da se odvažimo. Kada se čovjek odvaži, tada uspijeva. Zato se uvijek govori o najvišem vrhu neke planine ili najvišem vrhu neke zemlje. O njegovoj surovosti koja istovremeno fascinira i izaziva strahopoštovanje. Takvim se stazama ide sigurnim, promišljenim korakom – odlučno, uspravno, odmjereno i ponosno. Nema tu nesigurnih koraka ni razbacanih misli. Ovaj naš uspon na najviši vrh Hrvatske pamtit će se po jednoj drugoj visini. Visini emocije!
Vođeni upravo tom željom, poštovanjem i planinarskim ponosom, 22 člana HPD Sokolovac Požega odlučili su krenuti prema Dinari – najvišem vrhu Hrvatske. Neki su ondje već bili, neki su prvi put, ali želja je kod svih bila ista.
Pripreme za izlet bile su ozbiljne, kako za grupu, tako još više za organizatore, vodiče i vozače. U izletu je sudjelovalo 22 planinara raspoređenih u tri kombija. Svaki sudionik bio je upoznat s pravilima i tijekom cijelog p**a ništa nije bilo prepušteno slučaju, što je dodatno ulijevalo osjećaj sigurnosti svim članovima grupe, bez obzira na dob i iskustvo. Posebnu sigurnost pružala je naša vodička, koja planinarenje vodi s iskrenom brigom da svaki sudionik, uz prilagodbu i podršku, ostvari svoj planinarski san.
Iz Požege smo krenuli u ranim jutarnjim satima, točno u četiri sata, prema Svetom Roku i Kninu. Po dolasku smo obišli Knin i impresivnu Kninsku tvrđavu – živući spomenik kulture s muzejskim i izložbenim prostorima te pogledom na grad i okolicu. Uz jutarnju kavu dogovarali smo plan dana i uživali u prvim zajedničkim trenucima izleta.
Krčić – snaga vode podno Dinare
Put nas je dalje vodio do slapa Krčić, jedne od najljepših prirodnih atrakcija ovoga kraja. Krčić je desetak kilometara duga rijeka koja izvire podno Dinare, a slap visok 22 metra pravi je proljetni biser. U jednom trenutku bujan i glasan, u drugom gotovo nestane jer je riječ o sezonskom slapu. Upravo ta njegova promjenjivost daje mu posebnu čar.
Badanj – zagrijavanje za velike korake
Nakon toga nastavili smo prema planinarskoj kući Brezovac (1.050 m), gdje smo ostavili stvari i pripremili se za uspon na Badanj, koji nam je poslužio kao svojevrsno zagrijavanje za sutrašnji uspon na Sinjal. Tri naše Sokolice odlučile su ostati na kraćoj turi kako bi sačuvale snagu za glavni cilj. Badanj, prepoznatljiv i dominantan vrh između Suvog polja i Brezovca, sa svih je strana strm i gol, ali pruža veličanstven vidik na Dinaru i Sinjal te se tu upoznajemo s sutrašnjim pohodom.
Planinarska kuća Brezovac – stapanje s prirodom
Posebnu avanturu doživjelo je šestero najhrabrijih članova koji su odlučili prespavati u šatorima. Promatrali smo postavljanje šatora i pokušaj uklapanja u zakone prirode, nastojeći ne razmišljati o zmijama, medvjedima ili divljim svinjama. Iako se medo tijekom dana nekoliko p**a spominjao, ono što nikako nismo očekivali bile su – krave. Pratile su nas gotovo cijelim putem jer su pašnjaci i cvjetne livade Dinare prepuni stoke, ali nismo znali koliko su zapravo znatiželjne i privržene ljudima. Tijekom noći potpuno su okupirale livadu oko šatora. Zbog njihovih noćnih posjeta naši su se avanturisti ipak nešto slabije naspavali.
Sinjal – trenutak kada se emocije pretvore u suze i ponos
Sljedećeg jutra prema Dinari krenuli smo u dvije grupe. Od samoga početka hodali smo laganim i odmjerenim korakom. S ekipom Sokolica, koja je otišla sat vremena ranije susreli smo se kod planinarskog skloništa Zlatko Prgin, smještenog podno Bukvina vrha. Sklonište nosi ime po Zlatiboru – Zlatku Prginu, prvom predsjedniku i jednom od osnivača HPK-a Sveti Mihovil, koji je stradao tijekom uspona na Aconcaguu 1999. godine.
Naše veteranke Sokolice bile su u izvrsnom raspoloženju i kondiciji, a želja da stignu na krov Hrvatske bila je jednako snažna kao i kod ostatka grupe. Uz podršku vodiča Ivane i Hrvoja, u jednom smo trenutku svi osjetili da će uspjeti – i upravo je to postalo motiv cijele grupe. Njihova volja, trud i upornost postali su i naša snaga.
Nakon kraće pauze nastavili smo dalje kamenitom stazom prema vrhu. Pogled na malu crvenu kućicu pri vrhu pojačavao je uzbuđenje i adrenalin. Već izdaleka vidjeli smo skupine veselih planinara koji su se fotografirali i slavili svoj uspjeh. Dinara, planina Dinarskog gorja na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dom je najvišeg vrha Republike Hrvatske – Sinjala (1.831 m). S razlogom je proglašena Parkom prirode: dugačka 84 kilometra, poznata po veličanstvenim vapnenačkim stijenama, prostranim cvjetnim livadama i bogatstvu ljekovitog bilja.
Najemotivniji trenutak izleta dogodio se kada smo ugledali naše veteranke Marijanku, Mirjanu i Danicu kako se približavaju vrhu. Njihov posljednji korak prema vrhu dočekali smo pljeskom, suzama i nazdravljanjem. To nije bio samo njihov uspjeh – to je bio uspjeh cijele grupe. Donijele su nam posebnu radost, motivaciju i dokaz da su granice često samo u našim mislima. Njihov posljednji korak prema Sinjalu nije bio samo dolazak na 1831 metar. Bio je to trenutak u kojem se životna iskustva, godine, strahovi i hrabrost pretvaraju u suze radosnice. Trenutak je to u kojem svi shvate da uspjeh nije individualan – nego zajednički i da smo se i svi mi tek tada popeli.
Zadržali smo se više od sat vremena uživajući na krovu Hrvatske, ponosni, sretni i ispunjeni. Silazak je bio spor i zahtjevan, ali nakon takvog iskustva umor više nije bio važan.
Prije povratka kući uslijedio je ručak u Kninu, nezaobilazan sladoled na benzinskoj postaji i mnogo smijeha te prepričavanja dojmova. Vraćali smo se puni emocija, zahvalni na zajedništvu, podršci i još jednom nezaboravnom planinarskom iskustvu.
Dinara se ne osvaja. Dinara se doživi. A ovaj put, naše planinarke nadmašile su doživljaj Dinare.🦋
