09/05/2026
Nema tome godinu ili dvije, znam da je bilo proljeće i dan je stigla vesela mlada ekipa mislim negdje iz Zagreba su bili, fini klinci. Tri dana tumarali su Psunjem i sve im bilo nekako baš fino.
Joj, kako je kod vas lijepo, Joj, vau, vidi pogled!
Prozborila bi mlada frajla lebdeći terasom, glavom zakrenutom prema sutonu dok je u rukama spretno, poput bježećeg moljca, prenosila pelinkovac, gintonik i poneku kriglu točenog piva
Da se nađe, kaže oslijepljena Psunjskim sutonom…
Nesp**ano su ti mladi ljudi nabrajali ljepote s kojima su se susretali tih dana, degustirajući tek skuhani grah s buncekom od nekidan i medeno žutim kupusom. Domaća, mahom mlađa ekipa
tih dana muvala se od panjeva do šanka, dok su se gosti mladci ali iskusnog garda brzo uklopili među ove naše dobre, ali malo gorštasko sumnjičave ljude. I tako što od lijepog dana, a što od rakije, koju nam je donirao gospodin Ivan, sretan što smo mu
onomad nakon krstitka praunuka, našli nekakav stari srebrnkasti prsluk.
Joj sine, hvala ti, ovaj prsluk za mene ima ne sentimentalnu nego svetu vrijednosti rekao mi je očiju punih suza.
Ih, kakvu rakiju taj čovjek peče, od dunja, šljiva, jabuka, krušaka, nekad imam dojam da u veseli stroj ubaci kamen na p**i bi iscurio lijek. Što od Ivanove rakije što iz dosade, klinci okupljeni oko šupe poveli su raspravu. Iako su gosti u svom prirodnom habitatu okruženi asfaltom, gužvom, i nevidljivom od sitnih bobica satkanom, drugačije nabrijanom gradskom atmosferom, a mirni domaćini odrasli na gelerasto rastopljenom betonu okruženi tek crkvom, općinom, bolnicom i ponekom šumskom zvijeri, zajedničkih tema im nije nedostajalo. U rasprave su se uključivali žustro, braneći neumoljivo svoj stav, poput automehaničara dok pravda račun uzrujanoj domaćici. Teme su im bile raznolike zemlja je okrugla ili ravna ploča, o avionima koji nam nekakav aluminij siju da naš seljak ne može žetvu imati i tako stjeran u k*t, mora kupovati strane GMO klice koje jedine uspijevaju pod tim novim Alu-svodom. Spominjali su nekog Tuska, Gejtsa razne perverzno bogate utvare koje nam upravljaju životima. Svakakvih tema sam
poslušao tog popodnevna i mogu reći da je rasprava bila živa i zanimljiva. Naravno da nije moglo proći bez polemike o kvaliteti života u gradu naspram života u malim mjestima. Svakakvih dobro poznatih rečenica sam načuo te večeri, od usporedbe plaća do skupoće života. Koncerti, predstave, hamburger u dva ujutro su bili neizostavni argumenti, koji kao takvi imaju itekako važan utjecaj na kvalitetu života mladih ljudi s obje granice socijalnih navika…
Budući da živim u divljini nisam se uključivao u raspravu, a i mozak mi je ostario i nije više brz kao nekad, ako je ikad i bio, a klinci su bili žustri, brzi i zajedljivi. Ostalo mi je da s užitkom gledam jedan od najljepših zalazaka sunca s kojim se čovjek može susresti, dok krajičkom uha pratim tijek rasprave, znajući da će višak alkoholnih para onemogućiti nekakav suvisli zaključak i da je pitanje trenutka kada će koktel mladosti i divljine u kojoj se dragi mi klinci
nalaze natjerati ih da svoja tijela prepuste taktovima s pokretnih zvučnika. Pošto im je rakija i piva bila zajednička navada, razgovor se ubrzo stišao i prepustili su se u sigurne Pokyeve ruke. Vesela šupa u sekundi je zasjala svojom srebrnastom prašinom. Još jedna od nezaboravnih večeri u našem planinarskom domu, mogla je započeti. No, pred jutro kako to i obično biva, vidno umorni gosti posjedali su za stolove na terasi i vratili su se tihim razgovorima. Ponovno je tema bio virus koji će nas natjerati u izolacije iz kojih će se izroditi Fahrenheit 451. Vrijeme im je za krevet, pomislim, znajući da će od ovakvih razgovora i najumorniji uskoro postati još umorniji. Te da ću ih uskoro morati lopaticom i metlom skupljati
po terasi, odlučio sam otjerati ih u san dok su još na nogama, neki i na rukama. Toliko p**a ponovljenom radnjom sišao sam u podrum. Skriven u mraku istrošenih zidova starog doma, počeo sam udarati u praznu plavu bačvu…
Dum.. Dum.. Trenutak tišine i Dum… Dum… Jezivi zvuk odzvanjao je iz podruma prema terasi.
Blijeda lica do skora nasmijanih mladih ljudi odavao je strah koji im je čistio misli.
Vrijeme je za krevet, stiže Danilo.
I ovoj grupi, baš kao i svim našim gostima koji pretjeraju u raspravama prva asocijacija na spomen na veće provedeno pored planinarskog doma Omanovac ostao je Danilo. Tko je uopće Danilo, izmišljeni lik s kojim u vesela jutra plašim goste, a ponekad kad pretjeram uplašim i sebe.
Sjećam se da je bio petak, s terase doma pogled na kotlinu je bio nekako drugačiji, plavo nebo sljubilo se s bijelim gustim oblacima, kao da ih je gore netko zgužvao u pamučnu lopticu i porazbacao nebom. Tu i tamo ukazala bi se poneka lijena zraka sunca, koja je topila ostatke snijega s krova nadstrešnice pored doma.
Vidi se do Makedonije, prene me Zeus, čudopas, koji mi priča samo kad nema nikog, on reći da je jedna velika dobričina, no ponekad uslijed neprospavanih noći zna biti bojažljiv. Što iz dosade, a što iz zabave, tim zimskim večerima, pričao sam Zeusu o Danilu. Šumskoj legendi koja se nastanila oko Omanovca, rijetko kad bi ga netko sreo. Za sve ove godine provedene na Brdu vidio sam Danila samo dva p**a. Navodno je nakon nekoliko tragedija koje su ga snašle, otišao je živjeti na Psunj, tko zna kad . Što od genetike, a što od Boga, ovisno o svjetonazoru i odgoju promatrača, krasilo ga je dva metra mišića, kosa duga crna, nakon skoro sto godina samoće lagano prosijeda. Brada rijetko kad brijana, ponekad poštucana, a posebno upečatljivo na tom gorostasu bile su ruke. Svaka šaka ko lopata, ako mislite da su lopataste šake gorde, što reći tek na sjekiru koja mu se njihala niz velebno rame. Nikad veću sjekiru nisam vidio, a nagledao sam se svakojakih od džepnih krivolovnih do onih koje od milja zovu Veli Jože. Kad sam ga vidio s tom sjekirdom mislio sam da je onaj Thor iz Marvelovih filmova, kojima kratim zimske večeri na Brdu iznad Pakraca. Nikad veću sjekiru nisam vidio, a opet na njemu je izgledala kao malo veća
svilenkasta svečana lenta. Sva sreća da sam taj vikend bio malo nervozan, jer po običaju dom je bio pun ljudi, a pumpa za vodu kao da zna kad treba ne raditi. Čudni su ti izumi, navodno su
tu da nam život učine lakšim no ova pumpa ima nešto ljudsko u sebi i omane gotovo svaki put kad je trebam. Toliko sam bio ljut na pumpu da Danilu nisam pridavao pažnju, nego sam se
onako pumpno bijesan uvjerio da haluciniram. Drugi put kada sam ga sreo znao sam da haluciniram, jer spojio sam dvije noći s vrlo žilavom i upijenom ekipom iz Ukrajine. Pobijedio sam ih u sudačkoj nadoknadi. Na iskustvo, proškripio je Zeus kroz zube njegovim psećoljudskim govorom, kojeg si ufam da čujem samo ja.
No, tek što sam zaronio u crnilo večeri, primijetio sam sjenu gorostasa s sjekirom oko ramena kako pretrčava niz padinu ispod
doma. Thor pomislim, no nakon onoliko rakije samo sam mu mahnuo uvjeren kako je njegova pojava povezana s nuspojavama popijene tekućine. Eto, odužim o Danilu, a želio sam reći kako
je Zeus divan pas koji to nije, srodan lik koji to nije i da sam ga tog jutra poprilično uplašio s izmišljenim pričama o Danilu. Baš
sam ugnjavio dobrog Zeusai mašta mi je dala oduška. Satima sam mu pričao o tom mitskom vilenjaku i kako bi, ali samo ponekad Danilo navratio u dom, uzeo marmelade, paštete za kasnije, kruha, malo rakije za van i da bi znao otići do toaleta.
- Zeus moj, svaki korak koji taj čovjek napravi po starom parketu doma, drvo se povija i kao da plaće, a ja se pravim da ga ne vidim, plačući skupa s drvetom pod njegovim nogama. Kad ga vidiš, samo se pravi da ga ne vidiš, zatvori oči i misli na nešto lijepo. U sebi ponavljaj riječi najdraže ti pjesme, dok dođeš do refrena, otvori oči i njega više neće biti. Uvjeravao sam nesretnog Zeusa, koji je cuclao lijevu šapu i povremeno me promatrao kao da zna o čemu mu pričam. Do tog dana Zus obično spava u boravku sam, no tu
veće i nakon što sam mu spomenuo Danila, krišom mi se ušuljao u sobu i smjestio se u krevet nedaleko mene. Kako to obično biva baš tu noć stotine sitnih različitih zvukova šetale su domom, a najupečatljiviji su bili teški koraci, Buf, tren dva tišine , pa opet Buf Buf, kao da netko drvenim maljom grebe o hodnik na katu, iznad sad već Zeusove i moje sobe. Jutro smo dočekali poluotvorenih očiju, praveći se da spavamo, svaki u svom k*tu sobe, ispod
jastuka grčevito sam stezao palčeve, dok je Zule ispod pokrivača držao svjetiljku, jer on ima te čudne Jedaj moći, pa snagom njegove volje iz svjetiljke iskoči mač. Nakon što je svanulo Danila više nismo spominjali, lažući jedan drugom da smo se naspavali kao nikad. Sljedećih mjesec Zeus nije dolazio na brdo, kaže nije imao vremena, a ja sam mu možda i namjerno zaboravio reći da sam nakon neprospavane noći, skupio hrabrosti i otišao do drugog kata. Na
moju veliku radost majstori od repetitora nisu zatvorili vrata od prostorije u kojoj se nalaze relejci, kompjuteri, akumulatori i druge antrage u vlasništvu raznih državnih institucija, a posebno bučna je bila jedna veza, koja svakih nekoliko sekundi poskoči i kaže Buf. Laknulo mi je kad sam zatvorio vrata shvativši da su zvukovi iz tih čudnih aparatura bili naši imaginarni koraci.
Ti nepoznati zvukovi znaju biti zeznuti, pogotovo noću, u šumi, na Brdu, po zimi, a master Zeusi ja u hladnoj sobi, sami s Danilom u mislima.
O Danilovoj teškoj sudbi čuo sam mnogobrojne priče, ovisno o sjećanju pripovjedača, od toga da je bio zlostavljan u mladosti, preko storija da je na vlastitom vjenčanju sjekirom umlatio
suprugu, njenog ljubavnika i dva tri draža mu uzvanika. No, od svih priča zašto se Danilo skrasio na Psunju nekako najuvjerljivije mi zvuče riječi starog gospodina Ivana, koji nam rakiju donosi. U vrijeme između dva velika rata Danilo je kao mladić kruh zarađivao u mlinu oca gospodina Ivana. Velik i jak kakav je bio radio je za dvojcu, a i dnevnica mu je bila takva. Odrastajući u malenom gradiću Lipiku do njega nisu stizale vijesti o socijalistima, pravašima,
Radiću, Kralju… Njega je zanimalo samo slikanje mrtve prirode i sport koji se tek pojavio, a sada ga poznajemo kao nogomet. Po dolasku iz mlina uzeo bi vrećastu loptu i nabijao ju je do mraka. Ugledne dame s Austrijskih dvora koje su boravile na odmoru u Lipiku, svakim popodnevom s nestrpljenjem bi prošetale do igrališta skrivenog u hladu starih lipa i divile se apolonskoj ljepoti mladog seoskog derana. Drhtave i razigrane vraćale bi se u pansion, dok bi Danilo nesvjestan ženskih pogleda, žurio kući, samo da bi mogao slikati. Vrijeme je prolazilo, Danilo je izrastao u zgodnog muškarca i uskoro je primijetio sebe, sve je manje slikao i
slobodno vrijeme poklanjao je nogometu i mnogim mladim damama. Na moru Danilov hobi zvao bi se galebar, a u današnje vrijeme bio bi dobar PR agent za toplice Lipik. Nakon nekoliko
godina nekim čudom Danilo je nestao s lipičkih ulica, nitko ga nije vidio mjesecima, nogomet je skroz zanemario i navodno se ipak posvetio samo slikanju, Pustio je bradu i nije više bio ni nalik
zavodniku o kojem su legende dolazile skroz do Baden-Badena. Svašta se šuškalo po Lipiku od toga da je zaradio sifilis, da je poludio od neprospavanih noći, pa čak i to da se preselio u Beč
pod patronat jedne starije barunice. Na žalost, kako to biva, ništa od spomenutog, jer ako laže gospodin Ivan, lažem i ja, ali navodno se sve upravo odigralo ovako.
Te za Danila nesretne godine, nakon što je nestao s lipičkih ulica, u Lipik je stigla strašna nogometna ekipa Kraljevine Jugoslavije. Turnejom po Hrvatskoj pokušavali su odobrovoljiti savez da pusti igraće u reprezentaciju na svjetsko prvenstvo u Urugvaj. Cijeli tjedan najbolji nogometaši Kraljevine proveli su u Lipiku. Poput prvih pravih selibati zvijezda naslikavali su se
Wandlibanom, a noćni život Kursalona osladio im se poput pite od višanja kakvu je samo baka Markić znala prodavati na trošnom štandu pored kockarnice gospodina Ignjata. Tih tjedan dana boravka u Lipiku bili su uvod u događaj godine, netko bi rekao i sportski događaj stoljeća. Nogometnu utakmicu reprezentacije Kraljevine Jugoslavije spram najboljih igrača Pakračkog kraja. U iščekivanju tog velikog dana lokalno stanovništvo morila je
samo jedna jedna briga. Kako se suprotstaviti tom strašnom stroju bez Danila. Kralj, skupština, ustav sve se brzo zaboravilo, tema lipičko pakračkog šušura, brijačnica, tržnica, Kursalona i škola bio je Danilo i kako bez njega dostojanstveno odigrati unaprijed izgubljenu utakmicu.
Vidjevši da im nema druge, poglavari mjesta Pakraca, Gaja i Lipika sastavili su uglednu delegaciju te posjetili su Danila. Među delegatima bio je i stari mlinar, otac gospodina Ivana koji
mi je ispričao upravo ovo što sad i zapisujem. Danilo, prekriven dugim crnim lasima, niti riječ im nije uputio, kao da nisu tu u njegovom zapuštenom i ustajalom domu. Bjesomučno je tukao kistom o platno, poput kakvog turskog janjičara što je ovim krajem nekada davno mahao jataganom, pogledom udaljenim prema samo njemu poznatim mislima.
- Mladi gospodine ne morate ništa odgovoriti, ali razmislite i dođavola dođite na utakmicu, ćaća vas zakartao!
Zagrmio je s vrata, gospodin Šmit ugledni golubar i predsjednik gimnastičkog društva kotarskog sokolarskog saveza.
- Idemo, ovaj je prolupao, nadovezao se tiho staklar Weiser.
Stigla je nedjelja i dan utakmice, zvono na crkvi nije do kraja odzvonilo pet sati, a tek skrpani stadion u Pakracu bio je pun, prepun. S obližnjih orasa visjeli su dječaci iz Pakraca, a s tek
procvjetale Lipe momci iz Lipika, pa tako i gospodin Ivan koji se toliko p**a kuno da je sve do zadnje riječi što sada zapisujem stopostotna istina. Utakmica je počela sa malim zakašnjenjem,
nakon dvije, tri nenadane šanse domaćina, Kraljev stroj se zagrijao. Nesretni naši odbijali su se od gostiju poput mene neki dan, kada sam pokušao u banku ući kroz zatvorena električna vrata.
Vrag odnio i inovacije i ta vrata s vremenskom zadrškom. No, da vratim misli na utakmicu, koja je išla predviđenim tijekom. Jedan nula, pa dva uskoro, brzo je pao trći, poluvrijeme je završilo
četiri naprema nula za premoćne goste. Na putu do trošne barake za tu priliku svečane svlačionice za goste, u pauzi između dva poluvremena reprezentativci su ponosno mahali uglednicima koji su se smjestili na tek sklepanoj drvenoj tribini pored korita rijeke Pakre. Ostatkom tribina, baš kao i po obližnjem drveću vladao je muk, niti ulični prodavači nisu imali snage za pustiti glas od silnog jada. Debeli vojni ekonom užurbano je hitao k limenoj glazbi,
nervozno gestikulirajući da zasviraju jednu veselu, kako novi kraljev izaslanik za ovaj dio Slavonije ne bi osjetio nezadovoljstvo koje se nadvilo nad gradskim stadionom. Lagani vihor začu se stadionom, vihor je prelazio u žamor, žamor u buku, buka u urlike, razdragane urlike tisuće glasova spojenih u uzdah sreće i prikrivene nade. Iz stare barake u bijelom dresu ekipe dvaju malih mjesta istrčao je Danilo. Iako se u to vrijeme nogomet igrao bez prava na zamjene, delegacija reprezentacije vidjevši razdraganu masu dozvolili su Danilu da uđe u igru. Zviždaljka sudca nije se mogla ćuti od brojnih povika nestrpljivog mnoštva .Sudac je znak za početak igre morao ponavljati tri p**a, igraći pištaljku nisu čuli od zaglušujuće buke s tribina. Nesretni sudac uz bujicu masnih psovki samo je nervozno rukom dao znak da lopta krene s centra. A Danilo ko Danilo, kao da nikada nije prestao igrati nogomet. Vrtio je obrambene igraće poput barunica što ih je donedavno vrtio lipičkim parkom, njegova gorda pojava, baš poput sirovog talenta zamotanog u lakoću igranja ostatku njegovog tima je dala toliko potrebnu vjeru da se mogu ravnopravno nositi s reprezentacijom. Tri minute prije kraja utakmice rezultat je bio samo jedan razlike za goste i tada se dogodilo to. Danilo je primio loptu oko centra, do šesnaesterca trojcu je zavrtio, zatim dvojcu lažnjacima iz krpenih kopački je izbio, izašao je sam pred golmana koji mu se bacio u noge, prebacio ga je špicom desne noge, lopta se lijeno kotrljala prema praznom golu. Tribine su poludjele, debeli ekonom svilenom maramicom brisao je velike graške znoja što su mu se stopile s kragnom kraljeve uniforme. Vidno umorni reprezentativci nemoćno su se valjali po blatu. No, na čuđenje svih prisutnih, Danilo je loptu zaustavio na gol crti. Nagnuo se, skinuvši bijele gače i golu dlakavu guzu pokazao je tribini na kojoj je sjedio novi Kraljev Povjerenik. Guza koju je pokazao zapadnoj tribini, bila je kao i svaka druga, no ono što ju je razlikovalo od ostalih muških guza bilo je jedno jaje koje se tarlahalo niz bijelu dlakavu poleđinu.
Muk tribina tek povremeno bi rasparalo glasanje vrana koje i same kao da su se smijale trenutku u kojem se nehotično nalaze. Danilo navukavši gaće špicom je loptu gurnuo u gol, hladan kao da nije upravo bio jedini protagonista jednog od najvećih sportskih skandala u ovom dijelu Europe.
Euforiju koja je tada nastala na stadionu i oko njega jednostavno je nemoguće opisati, jer gospodin Ivan od općeg meteža, zbunjen prekrio si je oči, pa mi je daljnji tijek priče mogao prepričati samo ono što je kasnije saznao da se događalo. Žandari su u divljem trku krenuli prema Danilu, koji ih je do tad neviđenom lakoćom porazbacao po šesnaestercu, poput vreća brašna koje je godinama prebacivao kod starog mlinara, oca gospodina Ivana. Vidjevši dodatnu bruku novi kraljev povjerenik pošalje svoju gardu prema Danilu, no razdragano mnoštvo bilo je brže, podigli su ga sigurnost radničkih ruku koje su ga nosile od Pakraca do Lipika. Te noći
znajući da će žandari doći po njega i da mu zbog gole guzice ne ginu batine i komfor pakračkog pržuna, Danilo je pobjegao na Psunj. Čak je i Lipički Compas na naslovnici donio Danilovu sliku,
naravno otkinutu do pasa, u prvoj varijanti izvanrednog izdanja navodno je urednik rukom pokušao docrtao nedostajući te**is, na sreću kolege su mu ipak sugerirale da bi možda primjerenije bilo odrezati sliku na spornim detaljima. Mnogo godina kasnije, priča mi Ivan, tek nakon drugog velikog rata saznala se istina.
Naime, godinu prije opisane utakmice, supruga kraljevog novog povjerenika za ovaj dio Slavonije od prijateljice je saznala za Danilove iscjeliteljske moći. Znatiželjna, uvjerila je uglednog supruga, kako ju je neka nepoznata bolest snašla i da bi trebala otići u Lipik. Tamo se umjesto ljekovite vode i savjeta čuvenih stručnjaka ipak odlučila da si postavi samo dijagnozu i pod utjecajem vrelih lipičkih noći potražila je Danila, koji se s neviđenim zadovoljstvom posvetio mladoj gošći i uskoro ju je čudotvorno izliječio, iako je ostao džentlmen do kraja, gospođu nije niti dodirnuo, bilo je dovoljno pogledati joj u oči i nasmijati je šeretski iskreno. No, za pravi razlog iscjeljenja saznao je i Kraljev povjerenik, a on je bio čovjek s kojim nije bilo šale. Bio ga je glas velikog, oholog siledžije, zlostavljača koji je uživao u pretjeranom hedonizmu sklon alkoholnim delirijima u kojima bi rado i strasno maltretirao svakog tko bi mu na putu bolene psihe stao. Na žalost u onim rijetkim trenutcima kada je posjećivao rodni dom, supruga mu je često bila preblizu. Povjerenik čuvši tek stigle informacijama iz Lipika, bijesan ne toliko zbog čina moguće nevjere koliko narušenog ega, mladu suprugu otpremio je u umobolnicu iz koje sirota dugo nije izašla, da bi se nekoliko dana potom naoružan šestoricom žandara uputio u Lipik. Nesretnog Danila na prevaru su izvukli iz mlina. Zavezanog za fijaker po šoderastom putu vukli du ga do pakračkog zatvora gdje su ga dva dana prebijali sa gorućim užitkom. Njihovom iživljavanju nije bilo kraja, svaki udarac povjerenik bi proslavljao novom rakijom, nakon koje bi postajao divljiji i zahtijevao još, za sebe rakiju za Danila batine. Posebno je uživao dok su vidno umorni žandari obrađivali nezgodno mjesto Danilovog skeletona, povjereniku tako mrskom. Nakon što
su ga izmrcvarili do krajnjih granica ljudskog samopoštovanja uvjereni kako je mrtav odbacili su ga krvavog, razderanog, probušenog, bez jednog te**isa, ranim jutrom u park pored Toplica, kao upozorenje lokalnim mladićima da sa vlasti i novim povjerenikom ne smije biti šale. Na Danilovu sreću upravo tada iz obližnjeg Kursalona izlazili su pomalno mamurni i umorni doktori obližnjeg lječilišta. Prizor raskomadanog tijela mladog diva trenutno ih je otrijeznio. Život su mu uspjeli spasiti, no za Danilov pomladak tadašnja medicina nije imala pomoći. Danilo se nakon
dugotrajnog liječenja u Pragu, po povratku u Lipik povukao u sebe. Osakaćen, ozlojađen, potrganog ponosa, bezizgledne budućnosti bijesan na vlast, na Povjerenika, na Kralja, na život, na sutra. Često je noću razmišljao da si uzme život, no želja za taj čin vremenom je blijedila, jer svakim novim jutrom budio se odlučniji i spremniji za osvetu. Čudna je ta nakana osvete, tu je, a nije, bez nje puno toga ne bi imalo smisla, a opet tražiti smisao u osveti tako je besmisleno potraćeno, ali slatko rekao bi netko.
Nakon što se div oporavio, nekom providnošću, kako to već biva, stigla je utakmica i Danilo je dobio priliku da Kraljevog povjerenika podvrgne ruglu. U tome je uspio pokazavši golo prkno Povjereniku. Cijena tog užitka je bila velika, no Danilo je bio odlučan i svjestan da će se do kraja života skrivati u vrletima Psunja. Te da će vođen drugim činom osvete u gradove se spuštati samo kako bi se obračunao sa povjerenikom, u prvom činu da ga osramoti, a u drugom da ga uništi. Nije mu trebalo dugo da postane strah Psunja, njegov teren zaobilazili su žandari i poreznici dok su nosili u Beograd tek ubrane dinare slavonskih seljaka i obrtnika, Tri p**a ih je orobio i žandarima s istančanim osjećajima za opstanak to je to bilo dosta da shvate kako imaju posla s nemani koju su sami stvorili.
Pokažimo mu poštovanje i radimo svoj posao u nadi da neće silaziti s Omanovca do starog p**a.
Zapovjedio je novi - novi Kraljev povjerenik, jer je stari pronađen nema tome dugo mrtav nedaleko pruge u Filipovcu. Za taj čin nitko nije osumnjičen, iako su svi potajice zahvaljivali Danilo što ih je riješio do tad neviđenog tiranina i lošeg povjerenika. Nekako s njegovom smrti, nepoznati netko provalio je u umobolnicu i oslobodio je povjerenikovu bivšu suprugu, u maramu zamotao joj komad domaćeg kruha, sitno narezane slanine, piket kobasica, malo luka i šaku zlatnih dukata, sasvim dovoljnih da kupi kartu za šinobus i podmiti sve žandare ovog svijeta da je puste kako bi sigurno stignula do svoje kćeri kojoj su poodavno rekli da majke
više nema Trudile su se žandarske postrojbe nakon smaknuća povjerenika i provale u umobolnicu ući Danilu u trag, no vraćali su se poniženi ili se nisu niti vraćali poput onih šest nesretnika koji su Danila danima batinali. S vremenom i dolaskom novog kraljevog izaslanika, ostavili su Danila Psunju, jer drugi svjetski rat je bio na vidiku. Danilo je nesmetano tumarao šumom, pomažući seoskoj sirotinji, živeći od nje i za nju. Božja sjekira dobio je nadimak među
pukom, koristeći stari za žandare neuhvatljivi prolaz od centra Pakraca, kroz Spahijski podrum do temlarske kule Čalkovac izluđivao je kralja i vlast. Zlato koje je pronašao u tunelu dijelio je
prijateljima i raji, ponekad i uglednim obrtnicima koji bi zakartali svoje obrte i dom. Puno nasmijanih lica stvorio je svojom vilenjačkom energijom i vječitom mladošću koju je pronašao
popivši vodu sa muškog bunara na Psunju, navodno je tamo prije više od pet tisuća godina, bila utvrda i tadašnji vračevi, šamani baš na dan uništenja te civilizacije u vodu su utkali stare vračke za vječiti život. Tko s tog izvora vode se napije pronaći će vječitu mladost i pretvoriti će se u vilenjaka. No nitko osim Danila ne zna u koje doba noći i pod kojim k*tem mjesećeve svjetlosti valja vodu piti. I ja
sam u nekoliko navrata želio postati vilenjak, no sretan kao što jesam, tragajući za izvorom pronašao sam dva krpelja i jednu podivljalu svinju, od tad i neprospavane noći na bukvi blizu
Matine kolibe, nisam više tražio besmrtnost, dobro je meni i ovako.
Brojni kasniji ratovi upoznali su Danilovu čud, no i oni đto iz straha što iz respekta odlučili su šutjeti o njemu. Tako i bi, ostavivši ga u legendi koja je s vremenom blijedeći odlazila u zaborav, a s njom u zaborav je otišao i Danilo o kojem niti ja ne bih znao da nije
tog slučajnog poznanstva s gospodinom Ivanom, koji mi je sve ovo ispričao, baš ovako kao što zapisujem sada.
Skoro da bih se zakunuo da sam ga vidio dva p**a na Omanovcu i sada njemu u spomen plašim Zeusa, ponekad i goste kad vidim da su pretjerali s veseljem. Stišajmo se i pustimo Danila da spava, uobičajena mi je rečenica oko pet ujutro spuštajući zaigrane goste s inventara doma. Vremenom sam naučio da Danilo nije samo šumski pustinjak, strastveni ljubavnik, Psunjski ratnik, vilenjak koji pije iz zdenca života, već brazda koju spomen njegova imena ostavi
na licu mojih sugovornika.
Prizna tada brazda mojih sugovornika zaboravljena mladenačka samo obećanja i tiho izusti kako je pod životnim refulima prilagodljivosti, vođena nevidljivom rukom društvenih navika,
prisvojila nametnute svjetonazore s kojim ponosno njen vlasnik, moj sugovornik, sjaji poput nekog umjetnog svjetionika tuđih utisnutih siječanja. Prizna brazda tada kako je u životu
imala i previše pogrešnih skretanja, nebrojeno puno izgubljenih prilika da živi jednostavan i ispravan život. No uplašena za sigurnost tek stečenih zasluga i poklona kojima društvo nagrađuje osrednjost, poklekne zatraživši oprost svake bore mog sugovornika. Za jedne prijatelje Danilo je opasnost koja se valja na Brdu, za cijepljene drugare avet prošlosti koji još uvijek lunja šumom, za rockere on je crknuti fender, za narodnjake akustična gitara, za hrvatske željeznice on je red vožnje, za klince s početka priče kakvih dobrih duša sam najviše upoznao, on je dobri duh Omanovca, vilenjak, gotovo obitelj. Za sve one kojima život prolazi u pohlepi i nemilosrdnom uspinjanju na društvenoj ljestvici on je samo priča, dok ga prvi put ne sretnu, u uskom hodniku šume obloženom tek ispoliranim jesenjim crvenim lišćem, omeđenim bukvastim zidovima. U tom trenu njegova gorda sjenka za njih postaje brazda
s unaprijed zapisanom budućnosti. Dobrodošli u kraljevstvo Danilovo. Psunj, brdašca po kojima su prije pet tisuća godina hodali neki drugi ljudi o kojima ne znamo ništa, ali znamo da ih je uništilo nešto... Tuđa pohlepa da ovlada zidinama koje su na brzinu satkal, srećom naše generacije kao i one koje će tek upoznati Psunj, Danilo čuva!
Zaštita lokaliteta je hitna jer je višestruko ugrožen: šumarski radovi koji uključuju tešku mehanizaciju oštetili su dijelove bedema i arheoloških slojeva, a riječ je o najvećoj utvrdi pronađenoj na Psunju
