23/10/2026
RUĐO MARATONAC
TRKAČKI DIV IZ PREDGRAĐA 🎙️🏃🔥🇭🇷🏆🎖️
Ruđer Bošković iz Metkovića, profesionalni je atletičar dugoprugaš još od 2010 godine, kada je istrčao svoju službeno prvu utrku Metković - Klek 25km. Završio je 3 godine Kineziološkog fakulteta u Mostaru gdje je pod vodstvom profesora Gorana Bošnjaka zagazio u svijet maratona, Ruđer je još kao dječak trčao cestovne utrke, kroseve kroz šume, a prvu medalju osvojio je 1997 god., na Stradunu u Dubrovniku, pod vodstvom pokojnog učitelja Ramiza Tikveše, kada je kao učenik trećeg razreda pobjedio na školskom krosu od 800m.
Svoj prvi polumaraton istrčao je 2013 god. na Šujičkom Polumaratonu 01:24:55, a iste godine pobjeđuje na utrci Mostar Outdoor sa Goranaca do na veliku Vlajnu za 1h:04min. Svoj najbrži polumaraton istrčao je u Sinju 2015 na prvenstvu Hrvatske 01:21:42, najbržu peticu i desetku na Marjanu u Splitu 17:36 - 37:15, a najveće ostvarenje postigao je na utrci Wings For Life u Zadru 2015 gdje je istrčao 42 kilometra za 3:03:03.
2014 osnovao je Sportsku Udrugu Neretva Run, a ista je organizator - Metkovska Skalinada - utrka stepenicama - Mandarina Polumaraton 21km - Neretvanska Liga Trčanja - Seoska Olimpijada Stolac - tehnički partner u organizaciji - Mostar Polumaraton - Dubrovački Polumaraton - Gradac Polumaraton - Bike Festival Metković - Maraton Lađa na Neretvi - Dječiji Kross Ramiz Tikveša - 35 humanitarnih utrka za pomoć sugrađanima.
Nagrađen je individualnom nagradom za sport od grada Metkovića, te nagradom za sport za uspjehe Sportske udruge Neretva Run Metković.
Od 2018 god., Ruđer boluje od dijabetesa tipa 1, gdje je uz to ostvario zapažene rezultate ne koristeći medicinska pomagala tokom utrka, a izdvojili bi utrku Pelješkim mostom gdje je pretrčao 5555m za 20:55 🔥
1. Kada si prvi put shvatio da bi Maraton mira 2027. mogao biti tvoja posljednja utrka i koliko ti je bilo teško donijeti i prihvatiti tu odluku?
Ništa teže mi nije palo u životu, ali stanje sa mojim zglobovima( osteohondralni defekti tibijalnih dijelova zgloba) izrazito je loše, dodavajući na to moje oboljenje od Dijabetesa TYP1, iznimno mi je teško kretati se bez sportskih uložaka, došao sam do pred rub ili operativni zahvati ili kočnica... Odluku sam donio i prihvatio je sa tugom ali i radošću jer moje trčanje donijelo je ogroman poticaj ostalima ljudima, organizacijama, gradovima.
2. Nakon 17 godina trčanja i više od 50.000 kilometara iza sebe, koji trenutak ili utrku danas doživljavaš kao najvažniju u svojoj trkačkoj priči?
Istrčao sam preko 200 utrka u životu, svaka ima mjesto u mom srcu, ali 2 su posebne - prva bi bila Ston Wall Marathon 42 km, 2015god, to je jedan od najtežih europskih maratona, gdje sam kroz maraton prošao sva 4 godišnja doba, uz 4 kilometra stepenica i 20 km teških brdskih uspona i padova, u cilj dolazim kao ukupno drugi sa vremenom 03:47:44, ravno pobjedi na pravcu.... Maraton koji je izvukao sve iz mene, pobjeda čovjeka nad uvjetima, natjecateljima, pobjeda nad samim sobom .... Druga utrka - Essen Mulheim 5K koju sam posvetio mojoj pokojnoj majci, nešto najposebnije što sam doživio i istrčao, te godine umrla mi je majka, 5 mjeseci nakon smrti njoj u čast trčao sam noćnu utrku i završio na senzacionalnom 3 mjestu sa vremenom 19:07 od 1700 natjecatelja.
3. Kažeš da su te zdravstveni problemi i stanje zglobova doveli do odluke da prestaneš trčati. Koliko dugo si pokušavao odgađati taj trenutak i koliko je tijelo posljednjih godina zapravo trpjelo?
Moje tijelo nažalost trpi od 2015 god., tada sam se podvrgao operaciji zgloba noge u Zagrebu, želivši otkloniti defekte na zglobovima živeći u nadi da mora biti bolje, nažalost operacija nije uspjela i problemi su se gomilali i došli do krajnje točke. Dobro sam i izdržao, 10 godina u nizu hodam i trčim sa posebnim ulošcima koji su mi davali nadu da će sve biti bolje i da ne odustajem.
4. U 17 godina nisi samo trčao nego si i druge uvodio u trčanje te sudjelovao u organizaciji utrka. Na što si najponosniji kada pogledaš koliko se trkačka scena u Hercegovini i Dalmaciji promijenila od vremena kada si počinjao?
Ja kada sam počinjao 2010 god., niti jedne utrke nije bilo osim Sarajevskog Polumaratona i Sinjskog Polumaratona u mom okruženju, ponosan sam što sam svojim trčanjem i energijom ostavio neizbrisiv trag u razvoju trkačke zajednice, sudjelovao sam u organizaciji tada novih utrka - Dubrovnik Half, Mostar Half - Gradac Half - Apfel Makarska Half - brojne školske utrke u cijeloj regiji, u dolini Neretve pokretač sam brojnih sportskih i atletskih događaja, danas gotovo svaki vikend idemo na neku utrku, tada je bilo utrka da ih izbrojite na jednoj ruci...
5. Spominješ da u vrijeme tvojih početaka nisu postojale brojne danas prepoznatljive utrke. Koliko ti znači osjećaj da si na neki način sudjelovao u stvaranju te trkačke kulture i potaknuo ljude i gradove da pokrenu vlastite utrke?
Puno mi znači, najviše djeca koja me prepoznaju i pitaju za utrke, rezultate, dobar dio života sam od srca posvetio atletici i trčanju, danas gdje god dođem u svijetu sporta sam opće prihvaćen i prepoznatljiv kao Ruđo maratonac iz Metkovića. Ponosan sam što sam svojim iskustvom i znanjem dopridonio razvoju trkačke zajednice, zato sam nagrađen nagradom grada Metkovića i Dubrovačko Neretvanske županije za promociju u državi i svijetu, gdje sam svojim rezultatima i organizacijom ucrtao moj Metković kao atletsko- trkačko uporište odakle su brojne druge organizacije dobile krila za organizaciju događaja.
6. Zašto si baš Maraton mira odabrao za završetak tog poglavlja i što ti danas znači poruka s kojom si ga pokrenuo?
A joj, Maraton Mira sam zamislio da trčim kao zavjet, 5 maratona u 5 godina = 250km, sa porukom mira, tolerancije, zajedničkog suživota, brojni su me ismijavali a tek danas se vidi koliko je potrebno biti normalan i živiti prave ljudske vrijednosti, drugačije sam odgojen i ne želim se mijenjati , sva četiri izdanja sam otrčao kao prvak svijeta, uz sve zdravstvene probleme, Maraton Mira je poruka koja nadilazi sve u svakom smislu, i ponosan sam što će mi zadnje izdanje ovog maratona biti moja posljednja službena utrka.
7. Kako zamišljaš posljednje kilometre od Stoca preko Čapljine do Metkovića i misliš li da će emocije tada biti teže od samog fizičkog napora?
Sigurno hoće, bez obzira na moj oproštaj, uvijek su emocije radile kada bi se bližio cilj maratona, ne stidim se toga, zadnjih 5 kilometara lupaju me emocije, bude tu i suza, da je lako nije, vrte mi se svi filmovi po glavi i vrate me u djetinjstvo i u moje trkačke početke, imat ću veliku potporu na mojoj zadnjoj dionici od obitelji i članova našeg kluba, sigurno će biti teško sa mentalnog stajališta, ali to već sada gledam kao uspjeh i veliku ostavštinu iza sebe, dolaze mlađi .....
8. Kada prijeđeš cilj posljednje utrke, što želiš da ostane iza tebe kao trag tih 17 godina i čemu se želiš posvetiti nakon trčanja?
Uspomena na čovjeka koji je iz ničega, uz brojne nedaće, podapinjanja, uspio stvoriti nešto, brojna djece danas trče u dolini Neretve, brojni sugrađani sudjeluju na atletskih priredbama po cijeloj regiji, Metković ima svjetskog veteranskog prvaka u maratonu, dobili smo i prvog Ironmena, naše osnovne i srednje škole doslovno razvaljuju na školskim i državnim natjecanjima, to mi je najveće nagrada i ponosan sam što sam primjer i čovjek koji je potakao svoj grad i dolinu na bavljenje sportom. Kada prestanem trčati, posvećujem se apsolutno djeci i organizaciji atletskih događaja, već uživam u tome.
9. Što ti je trčanje dalo izvan sporta, u karakteru, prijateljstvima, poslu i odnosu prema životu?
Trčanje mi je dalo sve, i nikada neću otići iz njega, na stotine novih poznanstava, novih prijatelja, sportskih klubova, prijateljstvo sa brojnim gradovima, izgradilo me kao čovjeka, sportaša, otvorilo mi brojna vrata u životu i poslu općenito, tokom 17 godina nema utrke, nema grada u regiji gdje nisam došao sa svojom ekipom, Mostar, Stolac, Zenica, Banja Luka, Sarajevo, Zagreb, Osijek, Beograd, Kula, Dubrovnik, Nin, Zadar, Split, Kotor, Budva, Herceg Novi, Tirana, Skoplje, Ohrid, Posušje, Tomislavgrad, Šujica, Opuzen, Ploče, Rijeka, Karlovac, Široki Brijeg, Podstrana, Makarska, Konjic, Travnik, Kiseljak, Bologna, Essen, Mulheim, Gelsenkirchen, Dortmund, i još 50ak mjesta, posjetom ovih svih gradova na račun toga mi se pojavilo na Mandarina Polumaratonu 2019 - 850 natjecatelja iz 16 država svijetu u mom Metkoviću.
10. Kad bi danas mogao nešto poručiti sebi iz vremena kada si tek počinjao trčati, što bi si rekao?
Pa počeo sam i trčao sam prvih 10 godina bez ičega, da danas počinjem iz početka rekao bih sebi da poštujem proces treniranja, da nosim sat i pratim parametre, ali osim toga gotovo sve bih isto radio, uvijek sam trčao srcem na glavu, što me možda i koštalo ovih problema sa zglobovima, samo motivacija i upornost na kraju izbace rezultate, da se nisam operirao 2015 god., možda bih danas još trajao, ali nije mi žao, u globalu ništa ne bih mijenjao...
