11/09/2026
Uglavnom pišem o klubu, sportu, našim članovima, dobrim stvarima i dobrim ljudima koji često ostanu u sjeni. Rijetko kad zadirem i u koju lokalnu temu.
Moj dom je Kutina. Moja zemlja je Hrvatska.
Ako malo bolje pogledate ono što pišem, uvijek pokušavam istaknuti TIM. Ja sam samo jedna od karika u tom lancu.
Od mene nikada nećete čuti „ja“ niti ću svoj uspjeh graditi na omalovažavanju, vrijeđanju ili ogovaranju nekog trećeg.
Mi GRADIMO.
Svojim znanjima, dobrotom, trudom, upornošću i jednom pomalo ludom željom.
Ljudi možda ne vide što radimo. Možda im nije važno. I zaista nemam problema s tim.
Ne volim destrukciju, čangrizavost, ljubomoru i donošenje paušalnih zaključaka ljudi koji nisu upoznati sa srži problema. Ne volim kada netko stisne ENTER, donese svoju univerzalnu istinu i za izgovoreno ne osjeti nikakvu odgovornost.
Nekome sam malo više desni, drugome previše lijevi, a trećima nisam baš dovoljno centriran. :)
Iskreno, uopće ne živim taj film.
Ponekad se grozim istovremeno svih.
Životne situacije, različite grupe ljudi i poslovi koje sam radio naučili su me kako razumjeti. Ne nužno složiti se. Samo razumjeti.
Možda nećete shvatiti kada kažem da mi je teško izabrati je li Vedran bolji sportaš ili je bolji u onom dijelu koji mnogi ne vide. Ili je možda najbolji upravo u radu s djecom kroz naš klub.
Zato volim isticati suradnike.
A jedna od mojih osobnih životnih pobjeda su poruke bivših kolegica i kolega:
„Šefe, kad ćete se vratiti?“
To mi vrijedi više od puno toga što se može napisati na papiru.
Sport mi teče venama. Kroz njega sam izgradio i dio svoje životne filozofije.
Razumijem kada svlačionica zagrmi „Ako ne znaš šta je bilo“, ali razumijem i one koji to ne razumiju.
Mi smo i crveni i bijeli i plavi.
Možemo slušati i Thompsona i Mileta Kekina.
Užasavaju me podjele s obje strane. Teško mi ih je gledati.
Samo nam treba malo više međusobnog razumijevanja.
Nisam imao neki veliki san.
Možda sam davno, kao svaki drugi klinac, sanjao da vozim žuti ili narančasti smećarski kamion. :)
Nisam tada mogao vidjeti cijeli put.
Nitko ne može.
Ne bi stao u niti jedan film. Pet filmova ili deset knjiga. Ali ništa nije slučajno.
Ne vide ljudi uvijek koje si sve situacije prošao, kako si ih nosio u sebi i kako si ih uspio prenijeti dalje.
Ne vide koliko p**a si morao progutati vlastiti ponos, razumjeti nekoga, prešutjeti nešto i ponovno krenuti.
I ne moraju vidjeti.
Nisam tu da osuđujem niti da prkosim.
Ali da, ponosan sam.
Kad okrenem film unatrag i shvatim koliko smo toga prošli, koliko smo prepreka prevladali i koliko smo toga napravili, jučer i danas, jednostavno moram biti.
Ne zbog drugih.
Zbog nas.
Izvana možda djelujem mirno. Nekima možda čak i ljut. Imam svoju neku „intimnu zonu“ i ne puštam baš svakoga unutra.
Ali iznutra je VATRA.
Plakao sam sa svojim članovima kao nikada prije. Zbog njihovih uspjeha, njihovih poraza, njihovih borbi i pobjeda.
I plakat ću opet.
Jer tek smo krenuli.
Hvala svima koji su bili dio mog poslovnog, sportskog i životnog p**a.
Svi ste ostavili trag.
I dobri i loši.
HVALA OBITELJI. ❤️
Posebno hvala izborniku koji je prepoznao ono što smo godinama gradili i dao mi priliku da budem dio ove priče.
I posebno hvala Vedranu.
Čovjeku koji je svih ovih godina vjerovao u proces.
Vjerovao i onda kada rezultat nije bio odmah vidljiv.
Jer ništa od ovoga nije nastalo preko noći.
Nije nastalo jednim treningom, jednom utrkom, jednom medaljom ili jednim pozivom u reprezentaciju.
Gradili smo godinama.
Korak po korak.
I zato danas, kada okrenem film unatrag, mogu reći samo jedno:
Zaista smo puno napravili.
San?
Ne.
Zbilja?
Štipam se da vidim je li stvarno.
A sutra, kada zasvira hrvatska himna na Svjetskom prvenstvu, stajat ću tamo s najdražim grbom na prsima.
I vjerojatno ću plakati...ponosno.
Opet.
Jer sport mi teče venama.
A iznutra je još uvijek VATRA.
HRVATSKA! 🇭🇷
