19/05/2026
https://www.facebook.com/share/1afMuUN94j/?mibextid=wwXIfr
𝐒𝐥𝐚𝐯𝐤𝐨 𝐁𝐫𝐳𝐢ć: 𝐍𝐞 𝐳𝐚𝐧𝐢𝐦𝐚𝐣𝐮 𝐦𝐞 𝐦𝐞𝐝𝐚𝐥𝐣𝐞, ž𝐞𝐥𝐢𝐦 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐢𝐭𝐢 𝐚𝐤𝐚𝐝𝐞𝐦𝐢𝐣𝐮 𝐤𝐨𝐣𝐚 ć𝐞 𝐯𝐥𝐚𝐝𝐚𝐭𝐢 𝐄𝐮𝐫𝐨𝐩𝐨𝐦!
Pikado je u Hrvatskoj prevalio dugačak put, od usputne zabave uz šank u devedesetima do modernog, dinamičnog sporta koji danas puni dvorane i zahtijeva čelične živce, vrhunski fokus i veliki broj sati treninga. Na čelu te velike transformacije u Dalmaciji već više od tri desetljeća stoji Slavko Brzić, vizionar i predsjednik koji je svjedočio rađanju nevjerojatnih lokalnih talenata.
U velikom intervjuu za Darts Pulse, Brzić nam otkriva kako se na crti balansiraju dalmatinski dišpet i unutarnji mir, zašto su splitske igračice poput "Njemačke i Brazila" te kako izgleda plan za uvođenje pikada u osnovne škole. Otkrio nam je i svoju najveću životnu želju: osnivanje vrhunske akademije koja će talentiranu djecu iz splitskog bazena lansirati ravno na najsjajnije svjetske pozornice, poput kultnog londonskog Alexandra Palacea.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐒𝐥𝐚𝐯𝐤𝐨, 𝐠𝐨𝐝𝐢𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐬𝐭𝐞 𝐧𝐚 č𝐞𝐥𝐮 𝐬𝐚𝐯𝐞𝐳𝐚 𝐢 𝐬𝐯𝐣𝐞𝐝𝐨č𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐭𝐞 𝐭𝐫𝐚𝐧𝐬𝐟𝐨𝐫𝐦𝐚𝐜𝐢𝐣𝐢 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐮 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐨𝐣. Š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐧𝐚𝐣𝐯𝐞ć𝐚 𝐦𝐞𝐧𝐭𝐚𝐥𝐧𝐚 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐫𝐞𝐤𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐮 𝐬𝐭𝐞 𝐦𝐨𝐫𝐚𝐥𝐢 𝐬𝐫𝐮š𝐢𝐭𝐢 𝐤𝐨𝐝 𝐣𝐚𝐯𝐧𝐨𝐬𝐭𝐢 𝐝𝐚 𝐛𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢 𝐬𝐡𝐯𝐚𝐭𝐢𝐥𝐢 𝐝𝐚 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 '𝐫𝐚𝐳𝐛𝐢𝐛𝐫𝐢𝐠𝐚 𝐮𝐳 𝐩𝐢𝐯𝐨', 𝐯𝐞ć 𝐬𝐩𝐨𝐫𝐭 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐳𝐚𝐡𝐭𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚 č𝐞𝐥𝐢č𝐧𝐞 ž𝐢𝐯𝐜𝐞 𝐢 𝐯𝐫𝐡𝐮𝐧𝐬𝐤𝐮 𝐤𝐨𝐧𝐜𝐞𝐧𝐭𝐫𝐚𝐜𝐢𝐣𝐮?
Slavko Brzić: Sve je počelo ’94. ili ’95. godine, kada sam bacio svoju prvu strelicu u kafiću, što je tada bila tek obična zabava uz šank. Međutim, to je brzo preraslo u nešto puno veće; zaljubio sam se u pikado, postao ovisan o njemu, pa čak i fanatičan, jer za mene jednostavno ne postoji bolji sport ni za igru ni za gledanje. Glavna prekretnica se dogodila kada je televizija približila ovaj sport široj publici i pokazala koliko je on zapravo dinamičan, brz i pun nevjerojatnih preokreta. Svi mi koji igramo znamo tu tešku psihologiju igre – možeš voditi 3:0 ili 4:0, promašiti samo jednu strelicu i u tebi se stvori blokada i nesigurnost, dok protivniku u sekundi narastu krila, što je za televizijsku publiku savršenstvo i razlog zašto pikado danas nezaustavljivo raste. Taj uzlet donio je i novu generaciju mladih igrača koji sport shvaćaju potpuno drugačije; zavole ga od malih nogu, roditelji im kupe mete pa treniraju kod kuće, a internet im je maksimalno približio vrhunske treninge. Najbolji primjer tog modernog vala je Luke Littler, koji je potekao iz jedne od poznatih engleskih akademija i čijim nevjerojatnim uspjesima danas svjedočimo, a tko zna gdje će se uopće zaustaviti.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐌𝐧𝐨𝐠𝐢 𝐢𝐠𝐫𝐚č𝐢 𝐤𝐚ž𝐮 𝐝𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨 𝟏𝟎% 𝐭𝐞𝐡𝐧𝐢𝐤𝐚, 𝐚 𝟗𝟎% 𝐠𝐥𝐚𝐯𝐚. 𝐌𝐨ž𝐞𝐭𝐞 𝐥𝐢 𝐧𝐚𝐦 𝐨𝐩𝐢𝐬𝐚𝐭𝐢 𝐭𝐚𝐣 𝐬𝐩𝐞𝐜𝐢𝐟𝐢č𝐚𝐧 𝐩𝐬𝐢𝐡𝐨𝐥𝐨š𝐤𝐢 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐮𝐭𝐚𝐤 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐢𝐠𝐫𝐚č 𝐬𝐭𝐨𝐣𝐢 𝐩𝐫𝐞𝐝 '𝐢𝐳𝐥𝐚𝐳𝐨𝐦' 𝐧𝐚 𝐯𝐞𝐥𝐢𝐤𝐨𝐦 𝐭𝐮𝐫𝐧𝐢𝐫𝐮? Š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐝𝐨𝐠𝐚đ𝐚 𝐮 𝐠𝐥𝐚𝐯𝐢 𝐃𝐚𝐥𝐦𝐚𝐭𝐢𝐧𝐜𝐚 𝐮 𝐭𝐨𝐦 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐮𝐭𝐤𝐮 𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐯𝐢, 𝐤𝐚𝐨 𝐥𝐢𝐝𝐞𝐫, 𝐩𝐫𝐞𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐭𝐞 𝐭𝐤𝐨 𝐢𝐦𝐚 𝐭𝐚𝐣 𝐩𝐨𝐛𝐣𝐞𝐝𝐧𝐢č𝐤𝐢 𝐦𝐞𝐧𝐭𝐚𝐥𝐢𝐭𝐞𝐭, 𝐚 𝐭𝐤𝐨 𝐩𝐮𝐜𝐚 𝐩𝐨𝐝 𝐩𝐫𝐢𝐭𝐢𝐬𝐤𝐨𝐦?
Slavko Brzić: Mnogi igrači kažu da je pikado 10% tehnika, a 90% glava, no ja bih rekao da je to ipak pola-pola; naravno da je psiha presudna, jer ako imaš sumnje, uzalud ti i najbolja tehnika kada ti glava jednostavno neće dopustiti da zaigraš i budeš najbolji. Taj ključni trenutak pred izlaz svatko doživljava na svoj način – netko se uspije smiriti, netko iskontrolira otkucaje srca, netko udahne i izdahne ili se odmakne s crte, no to je nemoguće riječima objasniti jer svaki igrač mora sam pronaći formulu kako najbolje reagirati pod pritiskom, bilo da se radi o pauzi ili samo nastavku bacanja. Po meni, kada si u ozbiljnom i velikom treningu, na scenu stupa mišićna memorija; onih tisuću, dvije ili deset tisuća bačenih strelica učinit će da u trenucima najvećeg pritiska tvoja ruka automatski pogodi cilj. Taj pobjednički mentalitet prepoznaje se po pobjedama, ali svaki igrač nosi neku svoju posebnu karizmu, što najbolje vidim u svom klubu na primjeru dva potpuno različita, a opet vrhunska igrača: s jedne strane je Romeo Grbavac koji igra na jedan „prgavi“ način i s tolikom željom za pobjedom da te u igri želi potpuno nadigrati, dok je s druge strane Danijel Ivezić, koji je u takvom fokusu da ga valjda ni bomba koja padne pored njega ne bi mogla omesti.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐒𝐩𝐥𝐢𝐭 𝐢 𝐃𝐚𝐥𝐦𝐚𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐝𝐚𝐥𝐢 𝐬𝐮 𝐧𝐞𝐯𝐣𝐞𝐫𝐨𝐣𝐚𝐭𝐧𝐞 𝐭𝐚𝐥𝐞𝐧𝐭𝐞, 𝐩𝐨𝐩𝐮𝐭 𝐉𝐨𝐬𝐢𝐩𝐞 𝐁𝐫𝐳𝐢ć č𝐢𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐢č𝐚 𝐨𝐛𝐢š𝐥𝐚 𝐫𝐞𝐠𝐢𝐣𝐮. Š𝐭𝐨 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐮 𝐝𝐚𝐥𝐦𝐚𝐭𝐢𝐧𝐬𝐤𝐨𝐦 𝐭𝐞𝐦𝐩𝐞𝐫𝐚𝐦𝐞𝐧𝐭𝐮 š𝐭𝐨 𝐬𝐞 𝐭𝐚𝐤𝐨 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐨 𝐩𝐨𝐤𝐥𝐚𝐩𝐚 𝐬 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨𝐦? 𝐉𝐞 𝐥𝐢 𝐭𝐨 𝐨𝐧𝐚𝐣 𝐮𝐫𝐨đ𝐞𝐧𝐢 𝐝𝐢š𝐩𝐞𝐭 𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐩𝐞𝐜𝐢𝐟𝐢č𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚 𝐳𝐚 𝐝𝐨𝐤𝐚𝐳𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞𝐦 𝐮 𝐢𝐧𝐝𝐢𝐯𝐢𝐝𝐮𝐚𝐥𝐧𝐢𝐦 𝐬𝐩𝐨𝐫𝐭𝐨𝐯𝐢𝐦𝐚?
Slavko Brzić: Split je poznat kao najsportskiji grad na svitu, i prirodno je da daje jako puno igrača koji čine razliku u Hrvatskoj te su priznati i poznati u Europi i svijetu. To je pravi fenomen; vjerojatno postoji nešto u ovoj našoj klimi, bilo da je to more, zrak, sol ili sunce, jer smo u svim mogućim sportovima među najboljima i čega god se uhvatimo, to ne puštamo. Možda je stvar u dišpetu, no u pikadu taj isti dišpet mora biti balansiran unutarnjom mirnoćom. Dišpet te gura naprijed i neophodan je, ali na samoj crti ti može stvoriti problem ako ne uspiješ postići samokontrolu i mir koji će u ključnom trenutku osigurati da strelica uđe točno tamo gdje je najpotrebnije.
Što se tiče ženskog pikada, najveće rezultate u Splitu napravila je Josipa Brzić, a odmah uz nju i Maja Tešija. Njih dvije su sa svojim klubom Dioklecijan četiri godine zaredom bile ekipne prvakinje Hrvatske; druge igračice su se mijenjale, ali njih dvije su bile motor i najbitnija karika tog kluba. Maja Tešija je bila pojedinačna i ekipna prvakinja države, kao i prvakinja Europe s reprezentacijom, dok je Josipa Brzić uz sve to i četverostruka ili peterostruka prvakinja Europe u gotovo svim mogućim disciplinama – od kriketa, 501, parova, miksa pa do triple mixa. Mislim da doslovno ne postoji disciplina u kojoj ona nije uzela europsko zlato.
Njih dvije su, baš poput Ivezića i Romea, dvije potpune suprotnosti. Uvijek sam im govorio da je Maja, ako povučemo paralelu s nogometom, zapravo Njemačka – izrazito disciplinirana, hladne glave koja nosi 80% njezine igre. S druge strane, Josipa je čisti Brazil – atraktivna za gledanje, puna velikih brojeva, nevjerojatnih izlaza i stila bacanja koji djeluje zastrašujuće i u kojem je pravi užitak uživati. Kada se njih dvije nađu na crti, nikad ne znaš hoće li pobijediti njemačka disciplina ili taj lepršavi brazilski joga bonito. To je kao da na jednoj strani imaš Franza Beckenbauera koji je donio Njemačkoj tolike naslove, a na drugoj Pelea ili Ronaldinha koji igraju s osmijehom i pobjeđuju. Najidealnije bi bilo kada bi se mogle spojiti Josipin talent i Majina glava u jedno; to bi bila igračica na razini Beau Greaves. To je ujedno i najzanimljivija stvar u pikadu: baš poput otiska prsta, nijedan igrač nema isti stil ni isto bacanje, već svatko nosi svoj jedinstven i prepoznatljiv pečat.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐔 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐦 𝐬𝐭𝐞 𝐢𝐧𝐭𝐞𝐫𝐯𝐣𝐮𝐮 𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧𝐮𝐥𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐚 𝐮 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐮 𝐩𝐫𝐚𝐭𝐢 𝐞𝐯𝐫𝐨𝐩𝐬𝐤𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐧𝐝𝐨𝐯𝐞. 𝐈𝐩𝐚𝐤, 𝐟𝐢𝐧𝐚𝐧𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐢 𝐩𝐫𝐨𝐬𝐭𝐨𝐫𝐢 𝐬𝐮 𝐯𝐣𝐞č𝐧𝐚 𝐛𝐨𝐥𝐣𝐤𝐚. 𝐃𝐚 𝐬𝐮𝐭𝐫𝐚 𝐝𝐨𝐛𝐢𝐣𝐞𝐭𝐞 𝐧𝐞𝐨𝐠𝐫𝐚𝐧𝐢č𝐞𝐧 𝐛𝐮𝐝ž𝐞𝐭 𝐧𝐚 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐝𝐚𝐧 𝐳𝐚 𝐫𝐚𝐳𝐯𝐨𝐣 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐮 𝐃𝐚𝐥𝐦𝐚𝐜𝐢𝐣𝐢, 𝐮 š𝐭𝐨 𝐛𝐢𝐬𝐭𝐞 𝐭𝐨č𝐧𝐨 𝐮𝐥𝐨ž𝐢𝐥𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢𝐬𝐦𝐨 𝐨𝐬𝐢𝐠𝐮𝐫𝐚𝐥𝐢 𝐝𝐚 𝐧𝐚š𝐢 𝐢𝐠𝐫𝐚č𝐢 𝐫𝐞𝐝𝐨𝐯𝐢𝐭𝐨 𝐧𝐚𝐬𝐭𝐮𝐩𝐚𝐣𝐮 𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐳𝐨𝐫𝐧𝐢𝐜𝐚𝐦𝐚 𝐩𝐨𝐩𝐮𝐭 𝐥𝐨𝐧𝐝𝐨𝐧𝐬𝐤𝐨𝐠 𝐀𝐥𝐞𝐱𝐚𝐧𝐝𝐫𝐚 𝐏𝐚𝐥𝐚𝐜𝐞𝐚 (𝐀𝐥𝐥𝐲 𝐏𝐚𝐥𝐥𝐲)?
Slavko Brzić: Naravno, infrastruktura je najbitnija stavka u svakom sportu – ako je imaš, sve je puno lakše, a ako je nemaš, moraš se boriti da do nje dođeš. Već četiri-pet godina intenzivno tražim prostor od nekih 300-400 kvadrata u kojem bih mogao odvojiti i postaviti steel i elektronske mete te napokon pokrenuti pravu pikado akademiju, no do takvog je prostora danas gotovo nemoguće doći, iako se trudimo na sve moguće načine i nadamo se rješenju u skorijoj budućnosti. Da imam neograničen budžet, odmah bih krenuo u tom smjeru i otvorio školu pikada za sve uzraste, pogotovo jer je sport toliko napredovao i popularizirao se da su me već kontaktirale četiri ili pet osnovnih škola sa splitskog područja s idejom da ubace pikado kao pokazni, pa čak i obavezni sport. Škole su izrazile želju da im pomognemo, donesemo mete i pokažemo djeci kako se igra, a mi smo apsolutno spremni s našim igračima i trenerima otići tamo i educirati ih. Kada stvoriš tako veliki bazen iz kojeg možeš crpiti igrače, prirodno je da će se negdje roditi novi Taylor, Littler, Krčmar ili Grbavac, jer među tom mladosti ima nevjerojatno puno djece s fantastičnim, urođenim izbačajem i „mirnom rukom“. Ako uspijemo animirati tu djecu i približiti im sport na način na koji smo se mi nekada u njega zaljubili, te ako se kroz te škole sustavno približimo modelima kakve imaju Engleska, Nizozemska i Njemačka, vjerujem da je samo pitanje vremena kada će kultna Alexandra Palace vrvjeti Hrvatima i kada ćemo imati puno više predstavnika na najsjajnijim svjetskim pozornicama.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐏𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨 𝐣𝐞 𝐣𝐞𝐝𝐚𝐧 𝐨𝐝 𝐫𝐢𝐣𝐞𝐭𝐤𝐢𝐡 𝐬𝐩𝐨𝐫𝐭𝐨𝐯𝐚 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐯𝐫𝐡𝐮𝐧𝐬𝐤𝐢 𝐚𝐦𝐚𝐭𝐞𝐫 𝐦𝐨ž𝐞 𝐬𝐭𝐚𝐭𝐢 𝐮𝐳 𝐛𝐨𝐤 𝐩𝐫𝐨𝐟𝐞𝐬𝐢𝐨𝐧𝐚𝐥𝐜𝐮, 𝐢 𝐠𝐝𝐣𝐞 𝐝𝐨𝐛𝐧𝐞 𝐠𝐫𝐚𝐧𝐢𝐜𝐞 𝐠𝐨𝐭𝐨𝐯𝐨 𝐧𝐞 𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐣𝐞. 𝐊𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐯𝐚ž𝐚𝐧 𝐳𝐚 𝐝𝐫𝐮š𝐭𝐯𝐞𝐧𝐢 ž𝐢𝐯𝐨𝐭 𝐒𝐩𝐥𝐢𝐭𝐚 𝐢 ž𝐮𝐩𝐚𝐧𝐢𝐣𝐞, 𝐩𝐨𝐬𝐞𝐛𝐧𝐨 𝐮 𝐤𝐨𝐧𝐭𝐞𝐤𝐬𝐭𝐮 𝐬𝐨𝐜𝐢𝐣𝐚𝐥𝐢𝐳𝐚𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐦𝐥𝐚𝐝𝐢𝐡, 𝐚𝐥𝐢 𝐢 𝐨𝐧𝐢𝐡 𝐬𝐭𝐚𝐫𝐢𝐣𝐢𝐡 𝐠𝐞𝐧𝐞𝐫𝐚𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐞 𝐬𝐮 𝐤𝐫𝐨𝐳 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨 𝐤𝐥𝐮𝐛𝐨𝐯𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐧𝐚š𝐥𝐞 𝐧𝐨𝐯𝐮 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐬𝐭?
Slavko Brzić: Pikado je sport koji se uistinu može igrati od 7 do 77 godina. Vrlo je pristupačan i nije skup za početak, makar samo kao rekreacija, a starijim generacijama nudi sjajnu zanimaciju kroz koju, ako su dobri i krenu pobjeđivati, mogu doživjeti svojevrsnu drugu mladost; jer bez obzira na to čime se baviš, pobjeda uvijek donosi ono najveće i najljepše zadovoljstvo. U Splitu je taj društveni život unutar naših krugova izrazito bitan i svaka se priča na kraju svodi na to tko je pobijedio, a tko izgubio, bio to Pikado klub Dioklecijan, Posejdon ili bilo koji drugi. S obzirom na to da u Splitu imamo između 60 i 70 ekipa, a svaka broji po nekoliko ljudi, to je već ozbiljna baza od 300 do 400 igrača koji svakodnevno razglabaju o utakmicama, pa je u našem svijetu pikado postao itekako važan faktor.
Vjerujem da će uskoro postati bitan i širem krugu ljudi, jer vidim po svojim prijateljima da nitko ne propušta Svjetsko prvenstvo i da tada svi pričaju samo o pikadu, pa bi organizacija jednog velikog turnira u dvorani – po uzoru na European Tour koji se igra pred četiri ili pet tisuća gledatelja – sigurno još više približila ovaj sport javnosti.
Naš savez, na čelu s Ivanom Močićem, već je napravio ogroman iskorak prema toj popularizaciji, pa nas tako u kolovozu u Makarskoj očekuje veliki WDF turnir koji će na jednom mjestu okupiti između 1000 i 2000 najboljih svjetskih igrača.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐊𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐠 𝐝𝐚𝐧𝐚 𝐨𝐬𝐯𝐫𝐧𝐞𝐭𝐞 𝐧𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐭𝐮𝐫𝐧𝐢𝐫𝐞, 𝐨𝐫𝐠𝐚𝐧𝐢𝐳𝐚𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐢 𝐬𝐚𝐭𝐞 𝐩𝐫𝐨𝐯𝐞𝐝𝐞𝐧𝐞 𝐮 𝐝𝐯𝐨𝐫𝐚𝐧𝐚𝐦𝐚, š𝐭𝐨 𝐛𝐢𝐬𝐭𝐞 ž𝐞𝐥𝐣𝐞𝐥𝐢 𝐝𝐚 𝐛𝐮𝐝𝐞 𝐯𝐚š𝐚 𝐭𝐫𝐚𝐣𝐧𝐚 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯š𝐭𝐢𝐧𝐚? 𝐉𝐞 𝐥𝐢 𝐭𝐨 𝐛𝐫𝐨𝐣 𝐨𝐬𝐯𝐨𝐣𝐞𝐧𝐢𝐡 𝐦𝐞𝐝𝐚𝐥𝐣𝐚 𝐯𝐚š𝐢𝐡 𝐢𝐠𝐫𝐚č𝐚 𝐢𝐥𝐢 č𝐢𝐧𝐣𝐞𝐧𝐢𝐜𝐚 𝐝𝐚 𝐬𝐭𝐞 𝐩𝐢𝐤𝐚𝐝𝐨 𝐮č𝐢𝐧𝐢𝐥𝐢 '𝐦𝐚𝐢𝐧𝐬𝐭𝐫𝐞𝐚𝐦' 𝐬𝐩𝐨𝐫𝐭𝐨𝐦 𝐮 𝐃𝐚𝐥𝐦𝐚𝐜𝐢𝐣𝐢?
Slavko Brzić: Kada se osvrnem iza sebe, nakon trideset i više godina provedenih u pikadu, ponosan sam što sam tu od samih početaka pa sve do danas, a vrlo ću vjerojatno u tome ostati do kraja života. Ipak, kada se pitam što bih uistinu želio ostaviti iza sebe, to sigurno nije broj osvojenih medalja; moja najveća želja i životna satisfakcija bila bi pokretanje pikado akademije u adekvatno opremljenom prostoru kroz koju bih te mlade, buduće svjetske zvijezde uspio dovesti do najvećih pozornica. Želim da pikado u Dalmaciji dosegne vrhunsku razinu, da uđe u škole i bude maksimalno priznat, te da iza mene ostane jedna svjetski poznata akademija kao trajni temelj za sve generacije koje dolaze.
𝐃𝐚𝐫𝐭𝐬 𝐏𝐮𝐥𝐬𝐞: 𝐒𝐥𝐚𝐯𝐤𝐨, 𝐡𝐯𝐚𝐥𝐚 𝐭𝐢 𝐧𝐚 𝐢𝐳𝐝𝐯𝐨𝐣𝐞𝐧𝐨𝐦 𝐯𝐫𝐞𝐦𝐞𝐧𝐮, ž𝐞𝐥𝐢𝐦𝐨 𝐭𝐢 𝐦𝐧𝐨𝐠𝐨 𝐮𝐬𝐩𝐣𝐞𝐡𝐚 𝐮 𝐬𝐩𝐨𝐫𝐭𝐬𝐤𝐨𝐦 𝐢 𝐩𝐫𝐢𝐯𝐚𝐭𝐧𝐨𝐦 ž𝐢𝐯𝐨𝐭𝐮 𝐢 𝐦𝐢𝐫𝐧𝐮 𝐫𝐮𝐤𝐮
Slavko Brzić: Hvala vama i veliki pozdrav za vaše čitatelje.
