10/12/2019
Quo vadis ( kuda ideš?čemu stremiš?)
Posle 1945. godine, sa promenom prilika i društvenog uređenja u zemlji, usledile su korenite promene u organizaciji društveno korisnog rada, u koje bi se tadašnji sport mogao svrstati. "Tjelesni odgoj", je postao krovni pojam a sve u želji da nacija bude zdrava, i fizički napredna kako bi mogla da brani državu od neprijatelja koji nikada ne spava.Fizička kultura je bila na pijadestalu svih fizičkih aktivnosti u državi a u kontekstu koji smo već pomenuli. "Tjelesna kultura", je nastala na temeljima Sokolskog pokreta, koji je imao jasnu doktrinu. Hi**er u svojoj "totalnoj državi" nastavio da neguje pojavu mas pokreta u fizičkom vežbanju i stvaranju jake i zdrave , borbene nacije. Komunistima nije smetalo da vežbačima samo promene boje i simbole na "vežbačkim" dresovima. Poćela je jedna nova era fizičke kuture kojoj je osnovni cilj bila masovnost, uniformnost, i sve što podseća na vojnu disciplinu. Od tog vremena do danas, kroz period od 70 -tak godina, u državi sletova i javnih časova "tjelesnog odgoja "imamo dijametralnu sliku. Fizička kultura kao krovni pojam je nestala, na njeno mesto je nekim čudom došao kako krovni pojam, Sport!(Sport je izvedeni pojam iz osnovnog pojma fizička kultura).
Sport kao "vrh ledenog brega" to postaje prelazom iz 70- tih u 80- te godine prošloga veka , kada se u tadašnjeoj Socijalističkoj državi pojavio polu - profesionalizam a kasnije i klasiči oblik profesionalnog sporta.Naravno, prvi profesionalci su postajali fudbaleri, a kasnije se to polako širilo i na ostale atraktivne sportove koji su privlačili veliku gledanost. Sport je bio izvor prihoda dok se igralo ali tekovine bavljenja polu - profi sportom u socijalizmu su kasnije bili i zaposlenje, dobijanje stanova , kredita.
Neki sportovi su kroz sve prolazne etape istorije ostajali čist amaterizam.Drugi su, pak, vremenom toliko ušli duboko u profesionalizam da je danas te sportove nezamislivo gledati sa tolikom pažnjom na amaterskom nivou.
Tih davnih 80 -tih godina prošlog veka došlo je i do smene generacija ljudi koji su bili na čelu "Fizičke kulture" u državi.
Na njihovo mesto dolaze zaslušni sportisti onoga vremena. Kao posledica tih promena dolazi i do promene krovnih pojmova, te termin Sport postaje krovni pojam. Fizička kultura odlazi u penziju.Koliko je opasna ova zamena teza , postaje jasno danas, kada imamo samo sportske klubove kao nosice fizičke aktivnosti dece. Školski sport ne postoji, već je to klupski sport koji je zaposeo termine po školskim salama, te je sport postao dostupan samo onima koji mogu da plate članarine sportskim klubovima. Deca nam se oslobađaju od nastave fizičkog vaspitanja, a njihova fizička aktiovnost je svedena na 10 minuta dnevno u obliku sve ređeg pešačenja.Nestale su akcije kao " Svi na sneg" ili "Svi na more". Društvene odgovornosti po pitanju zdravlja i pokretljivosti nacije NEMA!
Kako smo već rekli, neki sportovi su otišli daleko u svom profesionalizmu a neki drugi su i dalje u marginama totalnog amaterizma. Paradoksalno, da među tim marginalizovanim su baš oni koji nas sa velikih svetskih smotri obraduju sa najsjajnijim odličjima.Kod loptaških prednjače vaterpolo i odbojka a kod pojedinačnih sportova plivanje, streljaštvo i borački sportovi.
Svedoci smo da se vaterpolo centri gase zbog nerazmevanja sistema za njihove probleme (ili zbog uskogrudih interesa pojedinaca). Odbojka kao ligaški sport je na reanimaciji. Superliga je kadetsko-juniorska, prva liga "penzionesrka"
Jedan ugledni sportskir radnik inače funkcioner u našem trofejnom sportu je na jednom panelu izjavio: "ako neznaš šta ćeš sa 3000 eura postani prvak države u rvanju".
Nije nam svetla budućnost. Mladi željni svega odlaze.Ovi što ostaju zatrovani su rijalitijima, društvenim mrešama.Čak retko i sede. Najčešće leže. Naciju to ne zanima.Što tupaviji i zombijevski omađijani su budući glasači i ponizni radnici po fabrikama "brze" industije u kojima su gonjeni kao robovi pa ne mogu ni na malu nuždu a na veliku ni ne pomišljaju.
Koga je još briga za zdravu naciju?
Quo Vadis ?
