06/06/2017
"Partizanov vesnik" je svojevremeno postao sinonim za partizanovo glasilo. "Partizanov vesnik" je izlazio na ćirilici a bio je štampan u "Borbinoj" štampariji. Generacije i generacije navijača Partizana su odrasle čitajući ovaj klupski magazin koji, istina, sa grafičke strane i nije bio na posebnom nivou, ali je, bez patetike - imao dušu. Svakako da je najviše pažnje u "Partizanovom vesniku" bilo posvećeno fudbalu ali su svoje mesto u svakom broju nalazili i ostali klubovi sportskog društva, pre svih košarkaši. Duša ovog lista se ogledala u tome što je bio stecište ljudi koji su disali za Partizan i koje je, u uređivanju ovog lista vodila uvek i samo ljubav prema Partizanu. Red je pomenuti bar neka imena - Milica Stojadinović, Mića Jakovljević, Mile Kos, čije su stručne analize bile veoma čitane i koji se nije libio ni da oštro kritikuje, pa Šandor Berec, čije su fotografije obeležile decenije izlaženja "Partizanovog vesnika", Gane Milanović i njegove "crtice" pod nazivom "Crno-bele strele", kratka i duhovita zapažanja i opaske.
Posebno mesto pripadalo je legendarnom Dušku Radoviću koji je od 1976. pa sve do svoje smrti 1984. godine davao poseban šmek ovom listu, pa su mnogi legendarni stihovi posvećenji njegovoj i našoj "crno-beloj" ljubavi svetlo dana ugledali prvo u "Partizanovom vesniku".
Kao što sam već pomenuo, sa estetske strane "Partizanov vesnik" nije bio časopis koji bi vam momentalno upao u oči. Neuglednog dizajna, štampan na običnom novinskom papiru, nije se mnogo razlikovao od dnevnih listova kao što su bili "Večernje novosti", "Sport" i "Borba". To nije smetalo mnogobrojnim navijačima Partizana da ga redovno kupuju, iz godine u godinu. Jer, kada otvorite njegove olovom umrljane stranice, osim pocrnelih prstiju imali ste i osećaj da ste među svojom porodicom.
Tiraž je nekada rastao, nekada opadao, ali je ovaj list zadržavao svoj zavidni renome u svakom momentu. Tekstovi su bili ozbiljni, često analitički, odisali su promocijom Partizanovih sportista ali bez jeftinog glorifikovanja. Imao sam tada priliku da ponekad pogledam i glasila ostalih klubova "velike četvorke" i bez obzira što su sva ona bila štampana na kvalitetnijem i kolor papiru, nisu imali sadržaj i kvalitet "Partizanovog vesnika". Došao je tako "Partizanov vesnik" i do 500. broja, a uskoro ga i premašio...
Sredinom osamdesetih, ovaj Partizanov list je ponudio nešto novo - velike postere Partizanovih fudbalera u koloru, sa sjajnim kvalitetom fotografije, sa logom "Partizanovog vesnika" i autogramom igrača. Posteri su tada izlazili u svakom broju te 1983, 1984. i 1985. godine.
"Partizanov vesnik" nije izbegao turbulencije nadolazeće krize. Prestao je da izlazi negde krajem 80-ih ili početkom 90-ih, tačnije, više je to bila pauza u izdavanju a ne klasičan prestanak rada. Pojavio se, redizajniran, 1994. godine, na kvalitetnijem papiru i u drugačijem formatu.
Sve više se list otvarao prema navijačkom životu, pa je osim već uobičajenih sportskih sadržaja, u mnogim brojevima bila i poneka priča o legendarnim navijačima sa južne tribine, poput Voje Pančevca, Lea, Gige Zelenovića...
Ipak, novi život "Partizanovog vesnika" nije bio dugog veka, pa je posle samo par godina prestao da izlazi. Ekonomski sunovrat, sumorne devedesete i nagli gubitak interesovanja za sve prave vrednosti (a "Partizanov vesnik" je svakako bio vrednost), nisu zaobišli ni ovaj časopis pa je pred početak 21. veka Partizan bio bez svog glasila.