02/06/2026
PUSTITE DJECU DA BUDU DJECA, A SPORT DA IM BUDE IGRA
Svjedoci smo opasnog i tužnog trenda u dječijem sportu: komercijalizacija je uzela maha, a dvorane i tereni postali su mjesta gdje se na djeci vrte ozbiljne pare, dok iza tog rada najčešće ostaje samo jedna velika, prazna praznina.
Roditelji, vođeni nerealnim ambicijama, pokušavaju od svojih sedmogodišnjaka ili desetogodišnjaka napraviti novog Mesija ili Ronalda. Umjesto da uživaju u igri i sportu, ta djeca od najranijih nogu žive pod nepodnošljivim pritiskom, što od strane roditelja, što od strane trenera.
U uzrastu od 7 do 10 godina, fokus mora biti isključivo na igri i razvoju bazične tehnike, a nikako na ranoj specijalizaciji za određeni sport. Prečesto viđam djecu koja treniraju bez trunke užitka. To je bolno: nameće im se profesionalizam, a da prethodno nisu naučili ni pravilno koračati, trčati, skakati niti razviti osnovnu koordinaciju.
Nekada se bazična motorika kovala na ulici, kroz penjanje po drveću, preskakanje ograda i cjelodnevnu igru. Danas, kada je ulica nestala, dječiji trening mora biti pametna zamjena za tu slobodnu igru, a ne fabrika pod pritiskom. Najbolje motoričke sposobnosti stiču se upravo kroz zabavu i raznolikost pokreta, a ne kroz krute, šablonske treninge prepisane od seniora.
Nažalost, pohlepni treneri često jure rezultate u uzrastu gdje rezultat uopšte ne smije da postoji kao cilj. Forsiraju se djeca koja su u tom trenutku biološki naprednija, viša ili jača, samo da bi se osvajale bezvrijedne medalje u ligama pjetlića, dok se istinski, sitniji talenti guše i zapostavljaju. Posljedica tog terora i rane specijalizacije je masovni sindrom sagorijevanja (burnout) i takozvani drop-out — pojava da djeca masovno zamrze i napuštaju sport oko četrnaeste ili petnaeste godine. Upravo onda kada bi trebali ući u ozbiljan sistem, mi dobijemo tinejdžere koji su emocionalno i fizički istrošeni, često i sa hroničnim povredama zglobova nesvojstvenim njihovom uzrastu.
Roditelji koji preko svoje djece pokušavaju ostvariti vlastite neostvarene dječačke snove moraju pod hitno prestati sa tim. Posebna priča su treninzi i utakmice gdje su roditelji na tribinama glasniji od samog trenera. Zašto? Ako roditelj misli da zna bolje, zašto uopšte dovodi dijete stručnjaku? Kada dijete završi utakmicu, prva stvar koju treba da čuje u autu ili na putu kući ne smije biti: "Zašto nisi dodao loptu?" ili "Zašto si promašio?". Jedino što treba da čuje jeste: "Uživao sam gledajući te kako igraš." Budite im roditelji i podrška, a ne lični kritičari i rigidni menadžeri.
Treneri koji su izloženi takvom pritisku moraju podvući jasnu crvenu liniju između sebe i roditelja, te između roditelja i mladog sportiste. Tamo gdje roditelji ne znaju ili ne vide širu sliku, trener je tu da postavi granice. On nije tu samo da broji ponavljanja i uzima članarinu, trener u dječijem sportu mora biti pedagog, motivator, menadžer dječijih emocija i, iznad svega, čovjek.
