23/08/2016
Ljudske nakarade...
Nekad, već je to postala davna prošlost, inficiran zarazom zvanom lov uzgajah lovačke pse i to isključivo posavce... Posebno urezane u sjećanje mi ostadoše dvije keruše Džana i Džina čija je sudbina bila gotovo identična, postale su žrtvama obijesnih ljudi kojima neko dade u ruke oružje i oni se nazvaše i izgleda još sebe zovu lovcima... Eto, zbog toga ljubav prema lovu ode u zaborav. Čemu žurba u potezanju obarača, čemu žurba u oduzimanju bilo čijeg života pa makar to bio pseći ili neke druge životinje koja nekom možda predstavlja nemjerljivu vrijednost, kao što je nekom nešto njegovo najdraže. Imati svijest i savjest trebalo bi biti svojstveno čovjeku, ljudima,... kažu razumnim bićima, ali izgleda uzaludno je pominjati ljudske vrline jer „kolo vode“ oni koji su daleko od onog što bi trebalo biti odlika ljudskosti. Na ovu priču me iniciralo ubistvo jednog malog kudravog terijera koji nikom nije mogao nanijeti štetu, jer ... nije napadao ovce, živinu, ljude, djecu... samo je imao želju za trčanjem i igrom. Volio je druženje sa ljudima, razumio je mnogo toga... pogotovo dobre ljude... vjerovao ljudima pa čak i svom ubici što je platio najskupljom cijenom, svojim životom. Gdje bijahoše te ubice i gdje su kad treba na put jačem... jadno me podsjećaju na sve one bolesne umove, koljače koji ne tako davno ubiše, zaklaše, silovaše na hiljade nedužnih... Čovječe, budi čovjek... budi drug, komšija, prijatelj... ne uništi nečiji život i nečije emocije svojom glupošću i nemoralom, ne čini zabranjeno po zakonu i ljudskim normama iz čiste obijesti i samo zato što ti je neko očitom greškom dao odobrenje za naoružanje, zato što si imao novac da kupiš to nesretno oružje i nečijom nesrećom da ti omogući da budeš član neke od mnogobrojnih lovačkih sekcija u kojima je izgleda ljudskost posljednje umjesto prvo mjerilo za članstvo. Eh, kako samo jednom đavo dođe po svoje... kažu i na devetom koljenu se vraća i stigne božija kazna!!
