11/12/2020
Srećan Dan planina! :)
Planina priča
Šta je planina bez ravnice i ravnica bez planine? Šta je rijeka bez mora i more bez rijeke? Šta je planina bez šume i šuma bez planine, šuma bez života, život bez šume, voda bez ribe i riba bez vode?! Sve to je planina bez čovjeka i ČOVJEK bez planine.
Kažu umni ljudi, da planine daju 3/4 pijaće vode za čovječanstvo, da su kuća za 1/4 flore i faune svijeta i dom za 10 % ljudi na planeti ovoj.
Neko to prepozna u svijetu i odluči da i planine imaju svoj dan, 11. decembra svake godine, počevši od 2003. godine, a to se odluči tamo u skupštini generalnoj svih naroda svijeta, gdje se dogovaraju, a bude kako drugi hoće. Dokle će, čuće se.
Planine su život na zemlji, diriguju kišom, vjetrom i vrućinom. Prave život nekad lakšim, nekad težim, kako kad i kuda kako. Mogu biti i skrovište i odmaralište, mogu biti i pitome i divlje, mogu biti lijepe i ružne, ali nikad nisu tužne. Mogu te prigrliti kao majka dijete, a mogu te i kazniti ako ih ne poštuješ. Kad kažnjavaju, rade to brzo, a kad žele puno da kazne, onda kažnjavaju sporo i bolno i puno ljudi onda pati. Kažnjavaju kada se prema njima loše odnosi. Nisu zaslužile to. Negdje je rečeno da zemlju nasleđujemo od predaka. Bolja je izreka da je posuđujemo od potomaka. Kako treba da vratimo posuđeno i čuvamo za one od kojih posudišmo? U davna vremena, sa planine je čovjek donio zakon na kamenoj ploči pisan, u planini, na krovu svijeta žive naveći mudraci današnjice i žive, kažu, dugo. Bliže su njemu, pa možda bolje i razumiju. Sa visine se bolje i dalje vidi, ali glas ne čuje. Dole se glas od drugih silina ne prenosi, a planina još čeka i uzvraća, tek ponekad opomene da se i u nju pogleda. Život ona znači.
Nije lako na njoj biti, jer da je lako bio bi svako, ali ko ode i bude, tek tada osjeti koliko je mali i kakva je to sila pod svodom nebeskim i da planina može lako bez nas, ali mi bez nje nikako. Znamo li to? Čuvamo li ih dovoljno? Tek ponekad opomene. Tada se glas širi, ali utihne brzo. Ne voli ona lošeg gosta, brzo joj bude dosta i lako ga se riješi da sama bez njega u miru svom osta.
Kad dozvole druženje sa sobom, daju puno, svega i u izobilju. Treba to znati prepoznati. Rađa se na njima život, rađaju se i prve ljubavi, rađaju se nova prijateljstva, rađaju se nove misli, sve se rađa, a malo šta na njima umire. Nekad je teško s njima drugovati, onako ćudljive, znaju i najjače na pleća oboriti, ali gore si bliže njemu koji te blagom rukom pomiluje i planina opet dozvoli da ustaneš i njome hodiš i vidiš i u tišini čuješ. Samo je moraš poštovati i čuvati, daće život svakome kad se i ne nadaš.
Lijepo je družiti se s njima. Ima tamo što na drugim mjestima nema, opisivati i pričati je teško, nek svako doživi svoju priču i ljubav. Odeš jednom i nikad više nisi isti. Kao što su one sve veće i veće, nekao gledaš da budeš bolji i bolji, da čuvaš i sačuvaš za one od kojih si pozajmio. I oni trebaju vidjeti i osjetit ono što i mi, ako ne i ljepše i bolje.
Eto, zato odlučiše da i planine imaju svoj dan, a oni koji je pohode nek imaju noge jake, koljena zdrava i leđa prava, da sav trud nije zabadava.
Tekst: Aleksandar Garić