26/05/2026
“ŠTA SU TRAŽILI GORE?”
O KOMENTARIMA KOJE ČITAMO NAKON NESREĆA U PLANINI
Razmišljanje GSS Prenj Konjic
Gotovo nakon svake akcije spašavanja, posebno kada se završi tragično ili sa teškim povredama, ispod objava pojave se komentari:
• “Šta je tražio gore?”
• “Neka im sad.”
• “Treba im naplatiti spašavanje.”
• “Ludi ste što rizikujete zbog njih.”
Možda te rečenice nekome djeluju bezazleno, ali iza svake akcije spašavanja stoji nečiji sin, brat, supruga, prijatelj… i porodica koja prolazi kroz najteže sate svog života.
I zato želimo reći nekoliko stvari.
Kada krene potraga, tada nestaje svaka osuda
Kada zazvoni telefon, sa druge strane najčešće ne čujemo planinu.
Čujemo ljudski strah.
Čujemo poruke poput:
• “Molimo vas, pomozite nam…”
• “Molimo vas, pronađite ih…”
• “Baterija mu je skoro prazna…”
• “Molimo vas, učinite sve da ih spasite…”
• “Samo nam javite da su živi…”
U tim trenucima niko ne pita:
• koliko je neko iskusan,
• zašto je otišao,
• da li je pogriješio.
Svi samo žele jedno, da se njihov čovjek vrati kući.
KAKO MISLITE DA KAŽEMO: “Nećemo doći”?
Ponekad pročitamo komentare:
“Ko im je kriv.”
“Neka se sami izvlače.”
“Ne treba ih spašavati.”
Ali iskreno, kako to uraditi?
Kako reći majci:
👉 “Vaš sin je napravio glupost, nećemo krenuti.”
Kako reći supruzi:
👉 “Smatramo da je pogriješio, neka se sam spašava.”
Kako ignorisati nekoga ko promrzao sjedi u magli, povrijeđen ili izgubljen, dok porodica moli da pokušamo još jednom?
To nijedan spasilac ne može uraditi.
Jer kada dođe poziv za pomoć, tada više nije važno ko je pogriješio.
Važno je samo da negdje postoji čovjek kojem treba pomoć.
A kada se akcija završi…
Nakon akcija često dobijemo poruke koje se ne zaboravljaju:
• “Hvala vam što ste mi spasili brata.”
• “Hvala što ste pronašli mog prijatelja.”
• “Hvala vam što postojite.”
• “Nismo vjerovali da ćete ih pronaći po onakvom vremenu.”
• “Hvala što ste ga izvukli da ga možemo dostojno sahraniti.”
• “Nikada vam ovo nećemo moći zaboraviti.”
• “Bog vas čuvao kao što ste vi čuvali naše.”
To su trenuci zbog kojih ljudi ostavljaju porodicu, posao i toplu kuću i odlaze u planinu po noći, snijegu, oluji i magli.
Spašavanje nije pitanje osude, nego ljudskosti.
Naravno da ćemo uvijek upozoravati na:
• lošu pripremu,
• neiskustvo,
• neodgovorno ponašanje,
• ignorisanje prognoze i opreme.
To moramo raditi.
Ali nikada nećemo izgubiti ono najvažnije, ljudskost.
Jer kada dođe poziv za pomoć, više nije važno šta je neko “tražio gore”.
Važno je samo da neko negdje čeka da mu vratimo voljenu osobu kući.
