11/07/2025
POREČ-BIHAĆ-SREBRENICA - 11. juli, dan završni
Završava još jedan 11. juli. Teško da iko može napraviti i približnu procjenu koliko je tačno ljudi danas bilo u Potočarima, gdje je klanjana dženaza i ukopani ostaci još sedam žrtava genocida u Srebrenici. Mediji su dosta dobro ispratili dolazak brojnih delegacija, zvaničnika i javnih ličnosti iz BiH i inostranstva. Jako je važno i dobro da toliko poznatih, čiji postupci uveliko utječu na kreiranje javnog mnijenja, ima potrebu i želju biti u Potočarima 11. jula. Ono što teško iko može tačno da procijeni je koliko je, uslovno rečeno, običnih ljudi prošlo kroz Memorijalni centar i izustilo tihu molitvu pred morem bijelih nišana. Učesnici Marša mira, ultramaratonci, biciklisti, motoristi, hiljade punih autobusa i automobila, svi ti ljudi zajedno čine jedan narod - ili bar veliki dio naroda koji je svjestan da je genocid u Srebrenici 11. jula 1995. godine najvažniji datum njegove historije i da je obilježavanje godišnjice stradanja naša najveća moralna obaveza, kako prema onima čije kosti ukopavamo u plitke srebreničke mezare tako i prema generacijama koje dolaze.
Pisali smo već o dva brata, Refiku i Seadu, koji su uspjeli nekako sačuvati vlastite živote danima lutajući kroz šume kojima sada prolazi Marš mira. Traume stare 30 godina nose i dan-danas. Nekoliko desetina njihovih bližnjih ubijeno je, a za ostacima mnogih još se traga. Svakog 10. jula dva brata sa svojim porodicama, koje je život odveo u Holandiju (ironija kakvu samo život može ispisati), u svojim obnovljenim kućama u naselju Pećine nadomak Potočara, ugoste i nahrane desetine pješaka, biciklista, svih koji se pojave na vratima, a došli su na dženazu žrtvama genocida. Teško je u bilo kojem jeziku svijeta naći pravu riječ kojom bi se opisalo koliko tim ljudima, onima koji su preživjeli i koji sigurno najviše žale za stradalim, važno da se u Potočare dođe. Svi mi lako oprostimo ako nam se neko ne pojavi na kakvom rođendanu ili čemu sličnom, ali jako dobro pamtimo svakog čovjeka koji nam je pružio ruku i uputio riječi podrške kada smo na drugi svijet ispraćali nekog svog. Valjda tuga djeluje tako. Tuga Srebrenice, Žepe i drugih mjesta istočne Bosne traje trideset godina.
Ove godine članovi BK Tetak vozili su maraton Poreč-Bihać-Srebrenica, ukupne dužine 750 kilometara sa ukupnim usponom 9000 metara, a taj put na biciklima, neki kompletan, a neki dijelom, vozili su:
Mirsad Kosovac Mišo,
Samir Zahirović Pajo,
Eniz Plivčić Pliva,
Haris Hadžić,
Ernest Abdagić,
Esad Turanović,
Kemal Vuković,
Ferid Šego,
Mehmed Ramljak,
Admir Poturović,
Edin Idrizović,
Adin Kovač,
Mirza Kahvedžić,
Atif Purivatra i
Amer Čolak Čola;
dok su u logističkoj podršci bili:
Mulo Hadžić Deda,
Sakib Robović Kibe,
Vahidin Vajzović Hido,
Sead Cerić Ceri i
Admir Vrebac Beba.
Vožnja pod motom "Da se nikada ne zaboravi i ne ponovi" i današnje prisustvo obilježavanju tridesete godišnjice genocida u Srebrenici bio je naš skromni doprinos, dug prema stradalima i saosjećanje s preživjelima.