12/01/2026
Nisu praznici krivi, čovjek je sam sebi najveće zlo. Nismo mi umorni od rada, mi smo umorni od besmisla. Aristotel je smatrao da je svrha čovjeka eudaimonia — ispunjen, smislen život kroz vrlinu i djelovanje u skladu s vlastitom prirodom. Ali kakva je to vrlina u poslu koji iscrpljuje tijelo, otupljuje duh i mjeri vrijednost čovjeka kroz produktivnost po satu? Rad koji ne gradi karakter nego samo bilanse, ne vodi ispunjenju, već tihom unutrašnjem raspadu.
Povratak na posao ne boli zato što smo lijeni, već zato što nas podsjeća na istinu koju cijele godine potiskujemo: moderni svijet nije građen po mjeri čovjeka.
Sokrat je govorio da je „neispitan život nedostojan življenja“. Problem je što danas nemamo vremena da ga ispitujemo. Život se svodi na rasporede, rokove, kredite i inboxe koji se nikada ne prazne. Umjesto traganja za smislom, bavimo se preživljavanjem. Čovjek koji ne pita zašto postaje savršeno poslušan, ali duboko prazan.
Težina povratka na posao nakon praznika nije slabost. To je simptom. To je znak da nešto u nama još nije u potpunosti slomljeno. Da još osjećamo nesklad između onoga što jesmo i onoga što se od nas traži. Sistem traži kontinuitet, a čovjek je biće ritma. Sistem traži efikasnost, a čovjek smisao.
Platon je vjerovao da većina ljudi živi u pećini, gledajući sjenke i nazivajući ih stvarnošću. Moderni radni sistem je savršena pećina: ekrani, KPI-jevi, titule, statusi. Radimo poslove čiji krajnji smisao ne razumijemo, za ciljeve koje nismo sami izabrali. A kada praznici na trenutak ugase projektore na zidovima pećine, povratak boli jer se svjetlo gasi prebrzo.
A onda dolazi Nietzsche, sa rečenicom koja odzvanja jače nego ikad: „Bog je mrtav.“ Ne zato što je nestalo religije, već zato što je nestalo apsolutnog smisla. Ostao je rad bez svrhe, disciplina bez ideala i umor bez obećanja. Moderni čovjek je, kako bi Nietzsche rekao, zaglavljen između onoga što je bio i onoga što nikada nije postao — umoran, ali još uvijek previše poslušan da bi se pobunio.
