19/08/2026
| RAZGOVOR S NAŠIM DELEGATIMA |
🎙️ U hrvatskom rukometu delegatkinje su još uvijek rijetkost — a mi smo razgovarali upravo s jednom od njih.
U svijetu u kojem na delegatskim pozicijama još uvijek puno češće susrećemo muškarce, svoje mjesto iskustvom, znanjem i radom grade i žene.
Jedna od njih je 𝐄𝐦𝐢𝐧𝐚 𝐊𝐨𝐬𝐭𝐞𝐜𝐤𝐢 𝐑𝐚𝐝𝐢ć — nekadašnja međunarodna rukometna sutkinja, a danas delegatkinja koja svoje bogato iskustvo s terena prenosi novim generacijama sudaca.
Od prvih rukometnih koraka, preko velike međunarodne sudačke scene, pa sve do današnje uloge delegatkinje — rukomet je već dugi niz godina važan dio Eminina života.
Njezina rukometna priča počela je još s osam godina, a igračku karijeru nastavila je sve do 25. godine. U sudačke vode ušla je gotovo slučajno, početkom 2000-ih, zajedno sa svojom sestričnom i kasnijom sudačkom partnericom Helenom Crnojević.
➡️ „Helena i ja bile smo mjeriteljica i zapisničarka na jednoj utakmici na kojoj je delegat bio gospodin Vladimir Vujnović. Pitao nas je želimo li početi suditi. Kako je tada bio međunarodni delegat, znao je da se na europskoj razini traže ženski sudački parovi — i tako smo krenule.“
Igračka karijera tada još nije bila završena, ali nova uloga vrlo joj se brzo svidjela. Dodatnu pomoć na početku imale su i u obitelji jer je Helenin otac, Eminin ujak, već bio iskusan hrvatski sudac.
Od domaćih utakmica put ih je s vremenom odveo i na najveću međunarodnu scenu.
➡️ „Najviše mi je u sjećanju ostala prva utakmica našeg prvog seniorskog Europskog prvenstva, između Norveške i Češke. Posebno ću pamtiti i utakmicu Francuske i Rusije za prolazak u polufinale — bila je izuzetno vatrena do samog kraja. “
Danas su ženski sudački parovi puno češći prizor, ali u vrijeme kada su Emina i Helena počinjale situacija je izgledala poprilično drukčije.
➡️ „Bilo je teško jer tada nije bilo puno ženskih parova i upravo je to svima bilo najneobičnije. Prvi ulazak u dvoranu prije utakmice izazivao je čuđenje, ali kada bi utakmica počela, sve bi se nekako zaboravilo i nastavilo normalnim tijekom.“
I sama primjećuje koliko se položaj žena u rukometu od tada promijenio.
➡️ „Danas je puno više žena u svim sferama rukometa — u Hrvatskoj, EHF-u i IHF-u. Naravno da uvijek postoji prostor za povećanje broja sudionica, ali smatram da sve ide u dobrom smjeru. Za neke stvari jednostavno treba vremena.“
Nakon završetka aktivne sudačke karijere uslijedilo je razdoblje posvećeno obitelji, ali od rukometa se zapravo nikada nije udaljila. Kao nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture i licencirana rukometna trenerica vrlo brzo počela je raditi s mladim rukometašicama.
A želja da jednoga dana postane delegatkinja cijelo je vrijeme bila prisutna.
➡️ „Razgovarala sam s osobama iz Udruge i — evo me tu.“
Iako iza sebe ima veliko sudačko iskustvo, naglašava da posao suca i delegata nije isti.
➡️ „Pravila igre svi moramo znati i primjenjivati, ali obveze suca i delegata nisu iste. Sigurno mi moje iskustvo pomaže, pogotovo međunarodno, jer se na toj razini puno radi na načinu suđenja, ponašanju, odnosu prema igračima i trenerima, odnosno na game managementu, kao i na govoru tijela sudaca.“
Upravo joj to iskustvo danas pomaže u radu sa sucima, posebno kada nakon utakmice treba analizirati ono što je bilo dobro, ali i ono što se može popraviti.
➡️ „Svi smo svjesni da pogrešaka na utakmicama ima. Svi griješimo i to je normalno. Nastojim sucima ukazati na to kako pronaći način da se te pogreške smanje i da se utakmica uspješno privede kraju. Nisam tu da ih kažnjavam, nego da zajednički napravimo dobar i korektan posao.“
A što, prema njezinu mišljenju, čini dobrog delegata?
Dobro poznavanje pravila svakako je važno, ali jednako je važan način na koji se sa sucima razgovara — osobito s mladima koji tek grade iskustvo i sigurnost.
➡️ „Kod mladih sudačkih parova pogreške su sastavni dio njihova sudačkog odrastanja. Na pogreškama se uči i toga svi moramo biti svjesni. Nastojim im dati savjet kako nešto ispraviti i što napraviti da do određenih pogrešaka sljedeći put ne dođe.“
Posebno ističe koliko za razvoj mogu koristiti utakmice mlađih kategorija, prijateljske i trening-utakmice, ali i otvorena komunikacija nakon suđenja.
➡️ „Bitna mi je njihova povratna informacija — kako se osjećaju, kakav je njihov dojam, što oni smatraju svojom najslabijom točkom. Nastojimo produktivno razgovarati, ali ne želim im nametati što bih ja napravila. I oni sami moraju pronaći svoj put.“
U ulozi delegatkinje danas nosi novu vrstu odgovornosti, a činjenicu da je žena u toj ulozi vidi i kao razlog za ponos.
➡️ „Biti žena na ovoj poziciji nosi veliku odgovornost, ali i ponos i zadovoljstvo. Izazova i dokazivanja ima u svakom poslu, no meni su ovdje najvažniji stručnost, rad i rezultati koji na kraju govore sami za sebe.“
Upravo zato ne isključuje ni mogućnost da u budućnosti još više preuzme mentorsku ulogu u radu s mladim sutkinjama.
➡️ „Zašto ne? Mentorstvo je bitno, pogotovo danas za razvoj novih generacija. Mojoj sudačkoj partnerici i meni ono je puno pomoglo. Ono što bih mladim sutkinjama najviše željela prenijeti jest važnost samopouzdanja, stalnog učenja i toga da ostanu mirne u svim situacijama na terenu.“
Jer jedna od najvećih prepreka mladim sucima i sutkinjama, kaže Emina, upravo je — strah od pogreške.
➡️ „Ako previše razmišljaš o pogrešci koju si napravio, teško se vratiti natrag. To te samo odvede u krivom smjeru. Tada se nadovežu pritisak s tribina, pritisak trenera…“
A za kraj, poruka svim djevojkama koje vole rukomet, ali možda još nikada nisu razmišljale o tome da jednoga dana postanu sutkinje ili delegatkinje:
➡️ „Meni je rukomet donio stvarno puno toga, i na terenu i izvan njega — poznanstva, prijatelje koji su i danas uz mene, lijepe uspomene, putovanja… Ma stvarno puno trenutaka za pamćenje! Upravo bi to mogla biti moja poruka svima koji još razmišljaju.“
Od igračice do međunarodne sutkinje, a danas delegatkinje koja svoje iskustvo prenosi novim generacijama — hvala Emini što je s nama podijelila svoju rukometnu priču i ustupila nam nekoliko svojih fotografija! ❤️
