15/09/2026
2. IZAZOV DJEČJEG SPORTA: KRONIČNI NEDOSTATAK KVALITETNIH TRENERA
U prošloj objavi pisao sam o prvom velikom izazovu današnjeg dječjeg sporta.
Promijenilo se dijete koje dolazi treneru.
Dijete sve ranije ulazi u organizirani sport, a trener danas preuzima i dio razvojne uloge koju je nekada imala ulica. Zato mu više nije dovoljno samo nogometno znanje. Potrebna su mu znanja o djetetu, njegovu razvoju, pedagogiji, psihologiji, komunikaciji, emocijama i odnosima.
I tu dolazimo do drugog izazova.
Kronično nam nedostaje kvalitetnih trenera za rad s djecom.
Namjerno kažem kvalitetnih.
Jer trenera imamo.
Ali danas imamo i situacije u kojima s djecom rade ljudi koji jednostavno nisu dovoljno kompetentni za rad s djecom.
Možda poznaju nogomet.
Možda su ga godinama igrali.
Možda imaju i određenu trenersku licencu.
Ali poznavati nogomet i biti kompetentan za rad s djetetom dvije su potpuno različite stvari.
Netko može jako dobro razumjeti tehniku i taktiku, a gotovo ništa ne znati o razvojnoj psihologiji djeteta, pedagogiji, komunikaciji, emocijama ili izgradnji zdravog autoriteta.
I onda se događa ono što me najviše zabrinjava.
Metode i način komunikacije koji pripadaju seniorskom sportu preslikavaju se na djecu od sedam, osam ili deset godina.
A ponekad, budimo iskreni, određeni postupci ne pripadaju ni seniorskom sportu.
Kada slušam iskustva pojedinih roditelja i djece, teško mi je ostati ravnodušan.
Vikanje se naziva autoritetom.
Strah disciplinom.
Slijepa poslušnost odgovornošću.
Ponižavanje zahtjevnošću.
A dijete koje se zatvori, plače ili se počne bojati pogreške proglašava se mentalno slabim.
Tu imamo ozbiljan problem.
Dijete nije mali senior.
I trener djece nije samo nogometni stručnjak.
On je odrasla osoba kojoj smo dali autoritet nad djetetom u jednom od najvažnijih razdoblja njegova razvoja.
Zato nije dovoljno znati nogomet.
I upravo tu dolazimo do pitanja koje sportski sustav mora imati hrabrosti postaviti sam sebi.
Koga smo sve tijekom godina puštali da radi s djecom i koliko su kriteriji za dobivanje tog prava zaista bili zahtjevni?
Mislim da moramo biti samokritični.
Ako je dovoljno završiti relativno kratku formalnu edukaciju, dobiti licencu i nakon toga godinama raditi s djecom bez ozbiljnog kontinuiranog razvoja i vrednovanja kvalitete rada, onda problem nije samo u pojedinom treneru.
Problem je u sustavu koji je zaključio da je formalna potvrda dovoljna za jednu izuzetno složenu odgovornost.
Licenca mora nešto značiti.
Ali ne samo u nogometnom smislu.
Ako nekome dajemo pravo da godinama radi s djecom, onda moramo biti sigurni da ta osoba razumije barem temeljna načela razvoja djeteta, pedagogije, psihologije, komunikacije i odgovornog korištenja autoriteta.
I tu vidim dio rješenja.
Ne trebamo samo više trenera.
Trebamo podići kriterije za to tko smije i može raditi s djecom.
Trenerska edukacija ne smije završavati dobivanjem licence.
Licenca bi trebala biti početak.
Nakon nje mora postojati kontinuirana edukacija, mentorstvo, praćenje rada, razmjena iskustava i razvoj kompetencija koje nisu samo tehničke i taktičke.
Posebno za trenere najmlađih kategorija.
Jer postoji jedna nelogičnost koju moramo početi ozbiljno propitivati.
Što je dijete mlađe i razvojno osjetljivije, to bi čovjek koji s njim radi trebao imati više znanja o djetetu, a ne samo manje nogometnih zahtjeva.
Rad s početnicima ne bi smio biti mjesto na kojem trener „tek skuplja iskustvo“ bez kvalitetnog mentorstva.
To su temelji.
A svi znamo što se događa s kućom kada temelji nisu dobri.
Zato rješenje nije prozivati svakog trenera.
Imamo puno kvalitetnih, predanih ljudi koji rade izvanredan posao s djecom.
Ali upravo zbog njih moramo podignuti standard struke.
Jer naziv trener djece mora nositi određenu težinu.
Mora značiti da osoba razumije sport.
Ali i dijete.
Da zna postaviti granicu, ali ne poniziti.
Da zna zahtijevati, ali ne zastrašivati.
Da zna razvijati igrača, a pritom čuvati osobu.
Ako smo u prošloj objavi zaključili da se promijenilo dijete koje dolazi treneru, onda drugi korak mora biti jednako jasan:
Mora se promijeniti način na koji stvaramo trenere kojima tu djecu povjeravamo.
Jer nije dovoljno pitati imamo li trenera za svaku momčad.
Vrijeme je da počnemo pitati:
Je li svaka osoba kojoj smo dali zviždaljku, grupu djece i autoritet nad njima zaista spremna nositi tu odgovornost?
