21/02/2026
Nekažnjeno nasilje na dječijim utakmicama – gdje smo i kuda dalje?
Na terenu mlađih kategorija scene su, nažalost, postale rutinske: trener viče i vrijeđa vlastitu ekipu, zalijeće se na kolegu s klupe ili na sudiju; roditelji s tribina uzvraćaju psovkama i prijetnjama. Publika uglavnom prešuti, kao da je riječ o folkloru koji „spada“ u sport. Kada se takvo nasilje ne sankcioniše, šaljemo poruku da je agresija prihvatljivo sredstvo za postizanje cilja. To direktno krši duh o zaštiti djece i „fair-playu“.
Šta ovakvo ponašanje otkriva o našem društvu?
Prvo, normalizuje agresiju: djeca uče da je vikanje, omalovažavanje ili fizički nasrtaji legitimna strategija za pobjedu. Drugo, pokazuje kolektivnu šutnju – roditelji, sudije i uprave radije biraju komfor tišine nego da se suprotstave autoritetu trenera ili bijesu publike. Treće, razotkriva slabost institucija: iako Kantonalni zakon o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama postoji, primjena je slaba i selektivna. Najzad, urušava moralni autoritet trenera i roditelja, koji bi djeci trebali biti uzori, a pretvaraju se u izvore straha i negativnog modela.
Posljedice su višestruke
Djeca kratkoročno osjećaju strah i gube užitak u igri; dugoročno češće odustaju od sporta i prenose agresivne obrasce u vršnjačke odnose. Roditelji ulaze u otvoreni sukob ili se povlače uz osjećaj srama i nepovjerenja prema klubu. Trener riskira disciplinske prijave, gubitak licence i trajnu stigmu. Za klub i školu košarke reputacijska šteta može biti razorna: gubitak djece, odliv sponzora, pa čak i pravna odgovornost za eventualne povrede. Šira zajednica prima lošu poruku o sportu kao prostoru odgoja i integracije.
Istraživanja pokazuju da toksično ponašanje odraslih povećava stopu odustajanja djece od KOŠARKE za gotovo petinu u roku jedne sezone. Dakle, nasilje nije sporedni problem; ono direktno potkopava fundamentalni cilj – razvoj i zadržavanje djece u sportu.
Da li treba „banovati“ i kako sankcionisati?
Odgovor je: apsolutno da. Ključ je u jasnim pravilima i brzom provođenju sankcija. Svaki klub bi trebao imati kodeks ponašanja koji potpisuju treneri, roditelji i igrači prije početka sezone. Sankcije treba gradirati – od opomene, preko privremene zabrane dolaska na utakmice, do trajnog isključenja. Trenerske licence moraju biti uvjetovane redovnom edukacijom o zaštiti djece.
Kantonalni savez mora formirati nezavisnu disciplinsku komisiju koja prijave rješava u roku od dvije sedmice i objavljuje odluke javno.
Kako vratiti zdravu kulturu?
Klubovi su dužni organizovati roditeljske sastanke na kojima transparentno iznose plan treninga, finansije i očekivano ponašanje. Treneri trebaju pohađati radionice „positive coaching-a“ i voditi dnevnik vlastitih reakcija kako bi prepoznali trenutke kada im „klizne“ ton. Roditelji se mogu dogovoriti o zajedničkim pravilima – na primjer, da tokom utakmice ne daju taktičke savjete i da drže tri metra udaljenosti od ograde. Savez, s druge strane, treba mjeriti fair-play indeks klubova i javno nagrađivati one s najboljim ponašanjem, čime bi pozitivni primjeri dobili medijsku vidljivost.
Zaključak
Nasilje koje se prešutno odobrava nije „puko pražnjenje emocija“, već simptom sistemskog kvara. Djeci pokazujemo da su moć i galama važniji od pravila i poštovanja. Uništavamo ugled klubova i podrivamo povjerenje u sport kao odgojni alat. Svako od nas – roditelj, trener, uprava, savez – ima obavezu da reaguje, prijavi incident i insistira na sankciji. Tek tada košarka može zadržati ulogu škole života, a ne postati poligon za reprodukciju nasilja.
